U duhovne vježbe ušla sam u želji za stvarnim susretom. Čeznula sam taj osobni odnos s Bogom za koji ću dati život. Čeznula sam da ne živim od tuđih iskustava već da mogu reći – i ja sam Ga susrela, gledala sam Ga, licem u lice. To je stvarno i Bog to želi, ohrabrivao nas je pater na nagovorima…
Važno mi je bilo biti ustrajna i velikodušna u tome da odvojim vrijeme svaki dan, pa kako god to ispalo. Kao da sam se trudila približiti Bogu na sve načine, a najviše se trudeći da ne činim ništa, nego puštam Njega da mi dođe kako želi i kada želi.
Nikako mi to nije bilo jasno, a i danas je živa muka. Stani, otpočni, pusti, uđi u iskustvo. Što je uopće to iskustvo? Kako ću znati? Je li to stvarno Bog ili ja samoj sebi govorim nešto? Čije su misli koje mi dolaze? Kako da ih natjeram da ne dolaze? Kakav je Bog koji mi dolazi? U molitvi, ali i ostalih 23 sata u danu.
Došao mi je u nazaretskoj kućici. Nekoliko dana dolazila sam na vrata te kamene kuće dok se nisam uvjerila da je stvarna. Proučavala sam s ulaza zidove od kamena koji podsjećaju na suhozid, tanki trak svjetlosti iz desnog gornjeg kuta prostorije, mali prozor skoro pri vrhu, tamni zemljani pod i stol od kamena na sredini. Promatrala sam mladu, veselu ženu, nižu od mene, duge smeđe, valovite kose, kako mete pod, briše prašinu s kamena, pere kosu i pleše. A pogled mi je privlačio njezin trbuščić. Promatrala sam ju danima, sa svih strana, dok nisam povjerovala da je zaista trudna.
Pratiteljica me poticala da se vraćam u običnost te kuće, a ja sam poslušno dolazila, često u nepovjerenju i nevoljko. Ponekad bih stala na vrata i iskreno rekla: ‘Stvarno ne razumijem običnost ove prostorije i jednostavne događaje u njoj. Ne da mi se biti ovdje, ali eto me. Što ćemo danas raditi?’
Nakon nekoliko dana, žene više nije bilo. Zbunjena sam sjela s lijeve strane vrata i shvatila da mi je u rukama beba. Mala jednomjesečna beba, mekana kao oni spužvasti marshmello slatkiši. Spava. Kosa joj je tamna, a meka kao mlado perje. Mirna je. I mene umiruje čuvati ju. Ne radim ništa posebno, samo je nosim u rukama. Ne mogu je ispustiti. Kako ću pustiti bebu na pod? A opet, koliko se god trudim ‘ići dalje’, ona ostaje u mojim rukama. Ne mogu se oduprijeti njezinoj mekoći. Nježnost i mir. Ne razmišljam o tome je li to Bog, samo je čuvam. A ona se daje čuvati.
Došao mi je Bog koji se daje dotaknuti, opipati, u tijelu. Bog koji se daje čuvati. Došao mi je u ruke kao beba, kao da je znao da ga tako neću ispustiti. I nije odlazio sve dok nisam prihvatila da ne trebam ništa dohvatiti, samo čuvati bebu.
Svjedočanstvo bivše sudionice
Ako i ti čezneš susret i biti s Bogom, prati skac.hr i kroz nekoliko dana prijavi se na duhovne vježbe u svakodnevici, u kojima je sve što trebaš pustiti, biti, kušati i okusiti, dok propadaš ‘U dubinu’.
