Na današnji dan spominjemo se svetog Ignacija, utemeljitelja Družbe Isusove. Kroz zadnjih 30 dana, mogli ste na našim web stranicama pročitati njegova pisma upućena njegovoj braći u Kristu, a sada vam donosimo pismo upućeno vama – o njemu:
Sveti Ignacije dugo mi je bio nepoznat, a i nakon što sam počeo primjenjivati u životu tzv. ignacijevsku duhovnost i dalje je ostao nekako neopažen. Još negdje od polovice mog fakultetskog obrazovanja otkrio sam projekte SKAC-a, prožete Ignacijevim učenjem. Tu sam polagano i postupno primao mnogo toga, odrastao sam i sazrijevao u okrilju onoga što mislim da jest ignacijevski govor o duhovnom životu. Znam i vidim da sam zbog toga postao drugačiji nego prije, mada je i taj izraz preslab da opiše dugotrajnu i sustavnu promjenu – krenuo sam u posve drugom smjeru.
U taj period svoga života ušao sam s vlastitim planovima za svoj život, za brak, budući posao i sl. Bog mi je sve to ponudio i bio sam presretan. Bilo je dobro. Ali samo „dobro“. I to me kopkalo, nije mi dalo mira, kompletan paket studentske katoličke idile nije ipak mogao utažiti moju želju. A govor ignacijevske duhovnosti odjednom je postao težak, tvrd, nije više mazio i pazio, već ujedao i tjerao na pokret. Pitanje duhovnog poziva pojavilo se niotkuda i nikakve moje racionalizacije i pokušaji da sebi prilagodim Ignacijev govor o duhovnosti nisu polazili za rukom. Morao sam birati između „dobrog“ i „boljeg“, a činjenica da me ono „dobro“ u konačnici ostavlja praznim i suhim činila me ljutim i potištenim. Ne samo da su se moje iluzije i maštanja urušili, nego i čitav jedan pogled na stvarnost počeo se pomaljati, stvarnost kojoj ja nisam gospodar i koja se neće meni prilagoditi. Bol izbora polako se, uz određen period molitve, akseze i predanja, pretvorila u radost i moje srce je samo od sebe prionulo uz ono bolje, ono što sam u početku osjećao kao nametnuto, kao izabrano za mene, a ne od mene. Zapanjujuće mi je nakon svega bilo osvrnuti se natrag i primijetiti kako je moje srce bilo nemoćno da izabere ono bolje, kako je robovalo onome što je bilo dobro. Svojom voljom mogao sam samo moliti i čekati da Bog izvrši preobrazbu u mome srcu. I tada je Ignacije bio slabo i gotovo nikako prisutan i mojim zazivama, ali razlučujem koliko se njegov govor stopio s mojim načinom mišljenja i promatranje sebe i svijeta te mi na koncu pomogao razabrati ono što je Bog usadio u mene. Sjeo u zadnje redove moga života, ali Bog ga je smjestio u prve, jer primjer njegova umijeća donošenja odluka podučio me strpljenju i poniznosti za proces života.
Sve ovo tek je početak moga puta s Bogom pod pokroviteljstvom i po primjeru svetog Ignacija. I ovo malo svjedočanstvo potvrđuje koliko je njegov zagovor, iako ga mi nekad i ne tražimo, moćan.
Ante Arambašić
