U renesansnoj Italiji 9. ožujka 1568., slab i nježan poput pahuljice, kako ga opisuje Wilhelm Hunermann u knjizi ˝Princ Gonzaga˝, rođen je Alojzije Gonzaga.  Već pri rođenje Gonzaga je imao svoju prvu bitku. Jedva je davao znakove života. U toj teškoj situaciji, njegova majka Marta, predana u Kristu, gorljivo je molila za njegov život. Nakon izvjesnog vremena, novorođenče je udahnulo život dok je majka činila znak križa na čelu. Majka je bila jedna od onih osoba koja mu je prenijela ljubav prema Kristu. Već kao dječak s tri i pol godine uz majku pravio je oltarić svojim ručicama, Spasiteljeve rane prekrivao zlatnicima, u svakom prosjaku gledao samoga Gospodina. Bio je posebno dijete kojemu je Duh bio budan, a srce dobro.

Bolest kao blagoslov

Sveti Alojzije svoj je život proveo u služenju bolesnih i obrazovanju studenata, a već u mladoj dobi počinje bolovati od bolesti bubrega.  Smatrao je bolest blagoslovom jer upravu u tom vremenu po prvi je puta osjetio poziv svećeništva te provodio vrijeme podučavanjem katekizma siromašnih mladića. Protiv očeve želje pridružio se Družbi Isusovoj.

Hrabro i odvažno služenje

Godine 1591. Rim zahvaća kuga, no odvažnost, ustrajnost, odlučnost te poštivanje Božje volje traži od mladića da se još više prepusti  služenju. Alojzije odlazi u bolnicu  zajedno s Isusovcima služiti zaražene, znajući pritom da postoji rizik od vlastite zaraze. Ljubav je bila jača jer ˝Ljubav uvijek pobjeđuje˝.

Naš dragi svetac činio je djela Božjeg milosrđa bez straha. Koliko nas bi se usudilo pomoći drugom, znajući da bi time ugrozili sami sebe, i to za ljubav Kristovu? Sveti Alojzije nam pokazuje kako kršćanstvo nije udobna fotelja  bez odricanja niti lak život u žrtvi, ali nam daje i uviđa mogućnost blagoslova bez obzira na padove, na loš dan, na teret i breme koje nosimo.

Preminuo je 21.6.1591. u dobi od 23 godine, zarazivši se i ispunivši Božju volju i djelo Gospodnje. Slavi se kao zaštitnik mladeži, njegovatelja i oboljelih od AIDS-a.

Pismo sv. Alojzija svojoj majci dok je bio na samrti:

Bog me zove na vječni počinak. Njegov me glas s neba poziva na beskrajno blaženstvo koje sam tako mlitavo tražio i obećava mi ovu nagradu za suze koje sam tako rijetko prolio.

I naš rastanak neće biti zadugo. Vidjet ćemo se opet na nebu gdje ćemo biti sjedinjeni sa svojim Spasiteljem. Ondje ćemo ga slaviti srcem i dušom, vječno pjevati u Njegovoj milosti i uživati ​​u vječnoj sreći. Kad nam oduzme ono što nam je jednom posudio, svrha mu je sigurnije pohraniti naše blago negdje drugdje i podariti nam baš one blagoslove koje bismo sami najviše odlučili imati.

Sve ovo zapisujem s jednom željom da ti i cijela moja obitelj moj odlazak smatrate radošću i uslugom i da posebno možete ubrzati, s majčinim blagoslovom, moj prelazak preko voda dok ne stignem do obale kojoj pripadaju sve nade. Nemam jasniji način izražavanja ljubavi i poštovanja koje dugujem tebi kao sinu.