Jedan od prošlogodišnjih sudionika Vikenda pokore i prije ovog susreta naučio je vrijednost pokorničkih praksi. Ipak, kombinacija iskustava uspjela ga je iznenaditi i obogatiti.
Bio je to baš dobar vikend. Još jedna prilika za malo jače udahnuti, upoznati nove ljude, odmoriti u lijepom okruženju, zabaviti se, promisliti, pomoliti, nečega se prisjetiti pa i nešto novo naučiti.
Ne znam jedino zašto se ovo zove vikendom pokore. Kad se već igram pojmovima, radije bih riječ pokoru zamijenio riječju sloboda. Jer čega ima pokorničkog probuditi se u pristojno vrijeme, potom se malo razgibati, jesti umjereno, grupno moliti stare a prekul molitve, poslušati druge, malo utihnuti, napraviti svoj kruh? Ako netko misli da je to čudno, onda je i sam potomak čudaka, jer su neke ne tako davne generacije, tako živjele pod normalno. Ne samo to, ako netko misli da je to pokora i da to nije za njega onda mu pod hitno treba upravo to! Priznajem, ona šutnja za stolom je bila malo čudna, ali opet i ne toliko zapravo, jer smo čitali i slušali zanimljivu knjigu, a onu šutnju u hodnicima smo razbijali pokojim neverbalnim čavrljanjima u slučajnim susretima.
Iskreno, vikend mi je samo bio djelić korizme, koju svaku godinu volim intenzivno živjeti. Ove godine sam htio nadodati i neke zajedničke aktivnosti, jer me iskustvo uči da kad god se nešto radi zajednički, uvijek bude iznenađenja. Bilo mi je drago da sam sudjelovao, posebno zbog jednog iskustva kojeg svakako ne bih mogao sam proživjeti. Vjerujem da je svatko doživio neko iskustvo koje mu je posebno dobro došlo. Meni je to bila ta zajednička šutnja iliti šutnja u zajednici. Sjediš za stolom sa zanimljivim ljudima, a moraš šutjeti. Svatko ima neko svoje bogatstvo za podijeliti, a ja tu moram sjediti i puštati da to prođe pored mene. Teško mi je palo, ali samo prva dva obroka. Volim ja inače šutjeti, pogotovo u molitvi da mogu bolje slušati, ili dok bicikliram gornjovrapčanskim bregima ili dok šećem nepoznatim mjestima, ali u zajednici? Veliki test koji još nisam nikad prošao. Sada mi je drago da jesam. U tome periodu malo drugačijeg zajedništva, jezik nije radio, ali su misli radile brže. Počeo sam se na poseban način prisjećati svih darova koje sam primio kroz ljude, posebno u zadnjih par godina. Iznimno bitno.
Ono čime sam posebno bio zadovoljan je dobar raspored kojeg se lijepo držalo. Sve je išlo po planu bez puno riječi.
Bog je bio cijelo vrijeme pored mene, jer je stalno pored mene i dok sam dolazio i dok sam odlazio, ali ipak, kad sam odlazio, mogao sam bolje slušati i prisjećati se. Ne bih znao koji je točno razlog bio tome, ali pretpostavljam da je bilo do intenzivnog miksa svega što se u ta u dva dana dogodilo.
Ako i vi želite sudjelovati u jednom od Vikenda pokore, pročitajte UVJETE i PRIJAVITE se! Sve dodatne informacije potražite na adresi idom@skac.hr.
