Svako iskustvo duhovnih vježbi je osobno, jer je i Bog onaj koji dolazi osobno, licem u lice, srcem srcu. Kako je izgledao taj susret za jednu sudionicu prošle godine slijedi u nastavku.
Sredinom godine u srcu sam osjetila da bi trebala ići ponovno u duhovne vježbe u šutnju za Novu godinu. Nisam se previše bavila time, ali mi nije dalo mira sve dok se nisam prijavila. Poučena prošlim iskustvom, ove godine sam još ozbiljnije pristupila pripremnim zadacima. Nisam htjela da to bude nešto što ću samo odraditi jer to tako treba biti.
Kako se bližio dan početka vježbi, tako je nekako i nemir u meni rastao te se provlačio i kroz prvih par dana dolaska u Hrvatski Leskovac. Nije bilo ugodno, ali mi je neprestano dolazila nada da će biti dobro.
Tijekom vježbi nekako mi je najviše pomogla sloboda koju smo imali. Mogla sam ići gdje god Bog želi i raditi što On želi, izbor je bio ogroman. Pri dolasku nisam imala neka velika očekivanja, željela sam da me Bog iznenadi i stvarno je.
Došao mi je Bog Otac. U meni se, i nakon par mjeseci, sve pomiče na pomisao na trenutak kad sam izgovorila: Tata. Pa imam Tatu. Tatu koji želi provoditi vrijeme sa svojom kćerkom, koji je nježan i voli, kojeg zanima što se događa u mom životu. Tatu koji me strpljivo uči kako komunicirati kao kćer. Naš odnos je time dobio puno dublji smisao. Pa ja sam Njegova ljubljena kćer, koja radost! Nakon tog iskustva sve je bilo ljepše.
Čak i igralište u Hrvatskom Leskovcu oko kojeg sam provela puno vremena. Ali sad više nisam na tom igralištu bila kao dijete već kao dijete Božje. Drugačije je. U ovim vježbama sam spoznala tko sam i čija sam. Ovaj put je to sjelo i u moje srce.
Ako i ti čezneš osobni susret i odnos s Bogom, ohrabri se za samoću, tišinu i iščekivanje na Njegov prvi korak u duhovnim vježbama u šutnji, od 31. prosinca do 8. siječnja u Hrvatskom Leskovcu. Više o programu i prijavama nađi OVDJE.