Od 26. – 28. veljače jedna grupa hrabrih dečkiju predvođena bogoslovom Ivanom Grahovcem i paterom Špirancom uputila se u avanturu osluškivanja Božje volje. Cilj je bio je otkrivati tko ima poziv, i na što je pozvan, a kroz sve aktivnosti doći bliže Onomu koji poziva.

Tako su se dečki uspeli na Sljeme, pa se opet spustili u Palmu ministrirati na Misi mladih, pa su se uspeli na Sljeme, pa su išli u Banovinu pomagati s volonterima SKAC Splita i SKAC Osijeka te upoznati dečke iz novicijata koji su tamo s njima bili. Zatim su se opet vratili na Sljeme, i nedjelju proveli u iskustvima “župnikovanja” na isusovačkoj župi Gospe Sljemenske kraljice Hrvata.
Po završetku vikenda pitali smo ih puno toga, a prenosimo vam samo dio počevši od pitanja što im je tijekom vikenda pomagalo ići Bogu:

  • Ono što me posebno približavalo Bogu na susretu i što me svakodnevno približava k Bogu je misa, molitva, rad, osvrti na protekli dan i druženje s ljudima.
  • Rad nije bio pretjerano zahtjevan i puno mi je pomoglo što sam bio u radosnom okruženju. Nekakva izvanjska radost me je, što god činio, okruživala pa sam mogao izvršavati zadatke mirno. U molitvi mi se posebno svidjela šutnja prije spavanja. Bilo je ponekad i smiješno kad smo se s cimerima gledali i znali da ne smijemo ništa reći, ali mi je ta šutnja omogućila da potpuno mirno započnem dan. Kratke molitve prije vožnje su nekima možda sitnice, no mene su posebno razveselile. U druženju s ljudima vidio sam našu raznolikost, ali i da je moguće sve složno i bez svađe dogovoriti. Magis krugovima sam, pomoću iskustva ostalih, vidio stvari koje su meni promakle te se još veća zahvalnost pobudila u meni u tome danu. Služiti na misi blizu oltara je prvotno dar, zatim milost a samim time već osjećaj ispunjenja. Knjižica mi je obogatila molitveni život. Prema mojem mišljenju, tko god se potpuno predaje i posveti aktivnostima na ovome susretu, ne može ostati ravnodušan niti se kući vratiti isti.
  • Rad, pogotovo kad mi je slabije išao, pokazao mi je koliko sam zapravo osjetljiv i slab, što je doprinijelo mome shvaćanju duhovnog života kao borbe, a nedostatak poteškoća kao mlakosti. Također, mi je pomogao cijeniti druge, jer mi je rad s ekipom bio mnogo lakši i uspješniji, dok mi je samostalan rad bio mučan i iscrpljujuć. Mislim da je i jedno i drugo bilo korisno u upoznavanju sebe, jer sada mogu usporediti 2 oprečna iskustva: dezolaciju kada radim “jer to moram”, odnosno kad nisam svjestan za koga to radim, i ohrabrenje u suradnji s bližnjima koji marljivo nastoje oko nekog dobra.

Što je najviše utjecalo na tebe tijekom ovoga vikenda?

  • Posebno bih istaknuo druženje s voditeljima i kandidatima, zajednički rad gdje si međusobno pomažemo i surađujemo, te duhoviti i poučni nagovori p. Tomislava i Ivana Grahovca koji su svojim primjerom posvjedočili duhovnost, dosljednost i rad Družbe. 
  • Rad u prirodi, biti u planini i izloženost ljudima. Posebno kada smo u radu bili upućeni jedni na druge i kada smo posjetili volontere iz Splita i Osijeka u Dumačama.
  • Najviše je utjecao na mene osjećaj nutarnjeg mira i radosti u svemu: od čišćenja toaleta do rada i služenja mise. U svemu sam mogao jasno vidjeti Boga. 
  • Rad, služba i sve što mi je predstavljalo neku vrstu izazova. Svaka situacija u kojoj sam bio slab, bilo to čitanje, rad ili druženje, i kad je netko bio bolji od mene u nečemu, pomogla mi je da bolje upoznam sebe i vrijednost drugih. Društvo me zaista obogatilo i zahvalan sam na tome.

S obzirom na razlučivanje o pozivu, koliko i kako je ovaj vikend doprinio tvojoj jasnoći o pozivu?

  • Vikend mi je jako pomogao. Otišao sam sretan i pun dojmova. I dalje, možda jos i jasnije, želim biti redovnik i staviti se na raspolaganje na više angažiraniji život u služenju.
  • Ne mogu reći “koliko” jer ne znam još. I moram priznati da me više okupiralo pitanje “isusovačkog poziva” nego poziva uopće.
  • Čim smo nešto krenuli zajedno raditi sam vidio da takav način života meni odgovara. Osjećao sam da mi je srce na mjestu, ispunjeno i zadovoljno i da je Bog presretan što sam se odazvao. Ključno je bilo klanjanje u petak gdje sam osluškivao Gospodina. Samo sam mu rekao: ,,Zvao si me, evo me.” Osjetio sam da sam uistinu jedno tijelo s Njim i duša mi je htjela poći k Njemu. Tada sam znao da se više ne trebam pitati nego se odvažiti. 
  • Shvatio sam da ne shvaćam puno i da mi je potrebno više ispitivanja i molitve. Najbitnije mi je pak da Gospodin ima nešto za reći u ovoj priči, da za poziv trebam biti pozvan i da je razlučivanje aktivan proces slušanja Božjeg govora u mom životu. 

S obzirom na Možda baš isusovac?!, koliko i kako je ovaj vikend doprinio tvom poznavanju Družbe i možebitnoj odluci za isusovca?

  • S obzirom da sam dosta čitao o Sv. Ignaciju i o samom osnivanju Družbe prije samog susreta, vikend mi je dodatno pomogao da se uvjerim iz prve ruke, da su sav  onaj žar  i duhovnost Sv. Ignacija prisutni i dan danas. Zainteresiran sam i dalje da nasljedujem Krista i to možda baš kao isusovac, naravno svjestan da to ne ovisi samo o meni, potrebno je i da me redovnička zajednica prihvati.
  • To neprestano izlaženje iz akcije i ulazak u kontemplaciju i obrnuto, kako sam ga prije, a i tad iskusio, i kako je predstavljen u nagovorima, jako me oduševio jer sam ga prepoznao kao odgovor na svoje težnje i sklonosti. Također me oduševilo i pripovijedanje o povijesti Družbe.
  • Prije susreta mi je bilo nepoznato kako funkcionira Družba. Način na koji se odnosi prema radu i molitvi. To je nešto što se mora iskusiti, a na ovom sam susretu to uistinu živio. 

Ako neki mladić, tj. muškarac želi ovakvo iskustvo, pripremamo novi susret (od 7. do 9. svibnja) za one koji razmišljaju o pozivu. Prijaviti se možete ovdje: Možda baš isusovac?!