Ovog ljeta održan je europski Magis 2022 u Hrvatskoj na kojemu su sudjelovali i naši volonteri, te na kojemu su imali priliku upoznati isusovce iz raznih dijelova svijeta. S nekima od njih su razgovarali o njihovom životnom putu i odluci da postanu isusovci.
Jedan od njih je Bastiaan van Rooijen koji dolazi iz Nizozemske, rođen je 1988. godine, te je u Družbi zadnjih osam godina. Trenutno dva puta tjedno radi u školi i podučava djecu, uglavnom religiju, dok preostala tri radna dana daje pravne savjete pro bono onima kojima je to potrebno.
Kako si doživio poziv za svećenika?
Za mene je to bilo dugačko putovanje traženja smisla i odgovora na pitanje koji bi životni put bio dobar za mene. Katolička Crkva bila mi je važna još dok sam bio student te sam odlučio zatražiti dopuštenje da joj se pridružim. Budući da imam protestantsku pozadinu te sam tako i odgojen, morao sam tražiti dopuštenje, upoznati ono u što se upuštam i pokazati shvaćam li to kao ozbiljnu stvar. Kasnije sam se pitao postoji li nešto više što mogu učiniti za Crkvu. Tada sam još studirao pravo, ali bilo mi je jasno da nakon studija ne želim nastaviti u tom smjeru. U to vrijeme mnogo sam čitao o misionarima i palo mi je na pamet da bih možda i ja mogao biti poput njih. Ta misao pružila mi je radost i utjehu, poželio sam i ja širiti Evanđelje. Dok sam bio u Italiji zbog studija upoznao sam jednog isusovca, postali smo prijatelji i pričao mi je o isusovačkoj povijesti te me jednom prilikom pozvao u zajednicu. Zaista sam tamo uživao i osjećao sam se kao da sam doma. Palo mi je na pamet da bi Družba, možda mogla biti moje mjesto u svijetu. Ta misao vrzmala mi se po glavi sve do završetka studija kada sam napokon bio spreman donijeti odluku. Novicijat je za mene bio vrijeme dubokog katoličkog života i nešto poput potvrde da je taj put ispravan za mene. Želio sam postati isusovac jer mi se sviđao njihov praktičan način življenja. Naravno, i svi ostali redovi su prekrasni, ali samo sam se kod isusovaca osjećao kao kod kuće.
Kako je tvoja obitelj reagirala na tvoju odluku?
U početku su to shvaćali poput odbacivanja obiteljske tradicije. Trebalo je vremena da ponovo stupimo u kontakt i izgradimo odnose. Nakon nekog vremena moji roditelji počeli su cijeniti to što pokušavam živjeti kršćanski, prihvatili su to i nikada mi nisu davali dojam da im smeta što sam u isusovcima. Poštuju moj izbor i mogao bih reći da sam imao njihovu podršku.
Je li te nešto odvlačilo od odluke da postaneš isusovac?
Prije nego sam odlučio postati svećenik čini mi se da me ništa nije odvlačilo od te odluke. Međutim, postojala je opasnost da prebrzo donesem odluku. Budući da je toliko velika i bitna odluka važno je uzeti vrijeme za promišljanje o njoj i vidjeti je li to za tebe ili nije. Prepreka za ulazak u Družbu bio mi je moj entuzijazam vezan za odluku. Čekao sam, molio, dao sam si vremena, promišljao i na posljetku vidio da je to dobra odluka za mene. Tijekom formacije, zadnjih osam godina, postoji rizik da zaboraviš zašto si ušao u Družbu pa je to ono što bi te, recimo, moglo odvlačiti od odluke. Teško je uvijek imati na pameti da to činiš za Kraljevstvo Nebesko, za Boga. Isusovci su kontemplativni u akciji što, blago rečeno, znači da rade u ovom svijetu dok u isto vrijeme u svemu pokušavaju pronaći Boga. Lako je doživjeti distrakciju zbog tolikog rada u svijetu i potrebno je mnogo vremena da se razumije što to zapravo znači, kako to uskladiti i živjeti.
Imaš li neki uzor u svom duhovnom životu, nekoga tko te inspirira?
Ne bih mogao reći da imam uzor ili ga imenovati. Ali svakodnevno u svojoj subraći pronalazim inspiraciju i ljude koji me nadahnjuju. Lijepo je vidjeti kako svakodnevno žive svoje predanje i odluku. Ponekad mogu vidjeti da im je teško i da se bore, nekada da je sve dobro. I to je ono prekrasno, kako god da jest, vidjeti da žive tu odluku.

Što je važno za one koji razmišljaju o ulasku u Družbu?
Važan je odnos s Isusom. Ovaj put može biti prekrasan jedino ako je ispunjen ljubavlju Božjom. Svakome je potreban odnos u životu i ako je temelj života odnos s Isusom onda ono postaje temeljem za sve ostale odnose. Ako je netko odlučio ući u Družbu da bi bio bliže Isusu, tada postoji mogućnost da bi to mogla biti dobra odluka za onoga koji razmišlja o tome. Sve započinje i završava u odnosu s Bogom, sve se vrti oko toga, to i jest temelj života jednog isusovca. Ako netko osjeća da ima poziv, da želi nasljedovati Krista, mislim da je to uvijek dobar znak i pokazatelj da postoji mogućnost da odluči biti svećenik.
Imaš li neku kratku poruku za dečke koji razmišljaju o ulasku u Družbu?
Imaš samo jedan način da otkriješ je li to za tebe, a to je da dođeš i vidiš, te ćeš tada otkriti. Treba imati na pameti da odnos s Bogom, kao i svaki drugi odnos može biti i prekrasan i težak. Misliti da je biti isusovac lagani put, pogrešno je. To je težak put, ali ga odnos s Bogom čini lakšim i lijepim.