Iako je sveti Ignacije težio biti neopredijeljenim po pitanju bilo koje stvari, kada je u pitanju pomaganje bližnjega naginjao je jako. I to toliko da se ljutio ako bi mu govorili kako je razlog poradi kojega se netko pripustio u Družbu „kako bi na taj način spasio svoju dušu“. Ignacije nije želio ljude koji, premda dobri na svoju korist, nisu na raspolaganju služiti bližnjem“. Stoga u Konstitucijama i je jasno naznačeno: „Svrha je ove Družbe da se s milošću Božjom brine ne samo za spasenje i savršenost svojih duša, već da s istom milošću svim snagama radi i za spasenje i savršenost bližnjih“ (Opći ispit 1,2). Na tome putu isusovci se često nalaze podno križa, u boli i muci, a onaj koji im daje snagu u takvim apostolatima je raspeti. Ganutost raspetim pokreće, i baš to je papa Franjo, dok se obraćao braći isusovcima na 36. kongregaciji, naveo kao drugi korak naprijed u službi Boga (o prvom koraku pročitaj ovdje):

Uvijek se može učiniti korak unaprijed kad se dajemo ganuti Gospodinom na križu, njime kao osobom, njime koji je prisutan u tolikoj našoj braći koja pate – koji su velika većina čovječanstva! Pater Arrupe je govorio da ondje gdje je bol, tu je i Družba. Jubilej milosrđa je prigoda za razmišljanje o službama milosrđa. Govorim u množini, jer milosrđe nije apstraktna riječ, već način života, koji pokreće riječi u konkretna djela koja dotiču tijelo bližnjega i koje se institucionaliziraju u djela milosrđa. Za nas koji obavljamo Duhovne vježbe, ova milost kojom nam Isus zapovijeda da sličimo Ocu (usp. Lk 6,36) započinje s onim razgovorom o milosrđu koji je produžetak razgovora s Gospodinom raspetim poradi mojih grijeha.

Sva je druga vježba jedan razgovor pun osjećaja srama, zbunjenosti, boli i suza zahvalnica, shvaćajući tko sam – umanjujući sama sebe – i tko je Bog – veličajući ga – on „koji me je do današnjega dana uzdržao na životu“ (DV 61), i tko je Isus, raspet na križ poradi mene. Govorio je naš otac [sv. Franji] Borgiji: „Što se mene tiče, uvjeren sam da sam prije i poslije u svemu zapreka; i u tom osjećam veće zadovoljstvo i duhovnu radost u našem Gospodinu, zbog toga što ne mogu sebi pripisati ništa što izgleda dobro“ .

Ignacije dakle živi od čistog milosrđa, sve do najmanjih stvari svoga života i svoje osobe. I osjeća da koliko više predstavlja zapreku, s toliko većom dobrotom se Gospodin odnosi prema njemu: „Toliko je bilo Gospodinovo milosrđe, i toliko obilje nježnosti i slatkoće njegove milosti spram njega, da što je više želio biti zbog toga kažnjen, toliko je blagonakloniji bio Bog i s većim obiljem izlijevao na njega plodove svoje beskrajne darežljivosti. Stoga je govorio kako vjeruje da nema na svijetu čovjeka u kojem se ove dvije stvari tako podudaraju; prva je tolika manjkavost spram Boga, a druga primanje takvih i tako trajnih milosti iz njegove ruke“.

Oblikujući svoje iskustvo milosrđa u ovim usporednim terminima – koliko je više osjećao da čini krivo Gospodinu, toliko mu je Gospodin više davao svoje milosti – Ignacije oslobađa posvećujuću snagu milosrđa koju mi često puta oslabljujemo apstraktnim formulacijama i legalističkim uvjetima. Gospodin, koji nas gleda s milosrđem, izabire nas i šalje kako bi to isto milosrđe u svoj svojoj snazi donijeli najsiromašnijima, grešnicima, odbačenima i svima koji u današnjem svijetu žive raspeti trpeći nepravdu i nasilje. Samo ako životno iskusimo tu iscjeljujuću moć na našim vlastitim ranama, kao pojedinci i kao tijelo [zajednica], izgubiti ćemo strah od ganuća nemjerljivom patnjom naše braće i početi ćemo strpljivo koračati s našim ljudima, učeći od njih najbolji način pomaganja i služenja.

Izvorno obraćanje pape Franje u cijelosti možete pročitati na: www.isusovci.hr. Više o duhovnim vježbama i kako se prijaviti na njih možeš saznati OVDJE, a za duhovni razgovor o pozivu za brata ili svećenika isusovca možeš se javiti pateru Mislavu Skelinu na mislav.skelin@skac.hr.

Na slici su sveti Pavao Miki i drugovi, prvi mučenici kršćanstva u Japanu. Sredinom 16. stoljeća, japanskim narodom kršćanstvo se počelo širiti zahvaljujući misionaru Franju Ksaverskom, a sve više ljudi ga je prihvaćalo. Zbog toga su u Japanu organizirani progoni, kako misionara, tako i redovnika, među kojima je bio i isusovac Pavao Miki. Uhićen je zajedno s Soanom Johnom de Gotom i Jamesom Kisailom. Svakog zarobljenika vojnici su vezali na križ i kopljem mu proboli prsa, a brdo na kojem su umrli postalo je poznato kao ˝Sveto brdo.“