Još prije pet stoljeća Jerome Nadal naglasio je važnost „gorljivosti“ za Družbu. Stoga je papa Franjo u svom obraćanju isusovcima u sklopu 36. Generalne kongregacije uputio promišljanja na tri teme koje on kao isusovac smatra ključnima kako bi oživjeli gorljivost u poslanju. Te teme za cilj imaju napraviti korak naprijed, uklanjanjem prepreka koje nam neprijatelj ljudske naravi postavlja kada, u službi Boga, napredujemo iz dobrog u bolje, a riječ je o radosti, križu i Majci. U ovom članku, bit će riječi o prvoj temi, dakle radosti, a papa Franjo tvrdi da joj je izvor u upornom traženju utjehe:
Ignacije u Duhovnim vježbama kao posebnost Krista Uskrslog daje kontemplirati „službu tješitelja“ (DV 224). Zadaća vlastita Družbi je tješiti vjernički puk i pomoći kod razlučivanja kako nam neprijatelj ljudske naravi ne bi oduzeo radost: radost evangelizacije, radost obitelji, radost Crkve, radost stvorenja… Kako nam radost ne bi ukrao, niti nas obeshrabrio pred veličinom zla u svijetu i pred nesporazumima između onih koji žele činiti dobro, i kako je ne bi zamijenio s ispraznim radostima koje su uvijek nadohvat ruke.
Ova „služba radosti i duhovne utjehe“ je ukorijenjena u molitvi. Sastoji se u poticanju nas samih i svih ostalih da „uporno od Boga tražimo utjehu“. Ignacije to formulira na negativan način u 6. pravilu prvoga tjedna, kada potvrđuje da „vrlo koristi ako se odlučno okrenemo protiv suhoće“ nastojeći više oko molitve (DV 319). Koristi, jer u suhoći shvaćamo koliko malo vrijedimo bez milosti utjehe (usp. DV 324). Prakticirati i naučavati ovu molitvu traženja i moljenja utjehe je glavna služba za radost.
Ako se netko smatra nedostojnim utjehe (što je vrlo često u praksi), neka barem zbog ljubavi prema evanđelju bude uporan u traženju, jer je radost temelj evanđelja, i neka je traži i zbog ljubavi prema drugima, prema svojoj obitelji i svijetu. Radosna se vijest ne može priopćiti tužnim licem. Radost nije dekorativni „višak“, već jasan odraz milosti: odražava ljubav koja je aktivna, djelatna, prisutna. Zato ne treba miješati traženje radosti s traženjem „specijalnih efekata“, koji su zbog konzumizma česti u našem vremenu, već se radost traži u svojoj egzistencijalnoj oznaci, koja je „trajnost“: Ignaciju se otvaraju oči i otkriva razlučivanje duhova otkrivajući ovu razliku između trajnih i prolaznih radosti (Autobiografija 8). Vrijeme je element koji mu otkriva ključ u razlučivanju djelovanja Duha.
U Duhovnim vježbama se „napredak“ u duhovnom životu daje kroz utjehu: napredovanje iz dobroga u bolje (usp. DV 315) i također „svako množenje ufanja, vjere i ljubavi i svaka unutarnja radost“ (DV 316). Ova služba radosti vodila je prve drugove u odluci da se ne rastanu već da zajednički djeluju, pomažu si i dijele, a karakteristika njihova života bila je radost koju im je davala zajednička molitva, zajednički odlazak radi poslanja i ponovni povratak, po uzoru na život kakav su vodili Gospodin i njegovi apostoli. Ova radost izričitog naviještanja evanđelja – putem naviještanja vjere i vršenja pravde i milosrđa – nosi Družbu da iziđe prema svim periferijama.
Isusovac je službenik radosti evanđelja, bilo kada djeluje „u malim razmjerima“, razgovarajući i dajući Duhovne vježbe samo jednoj osobi, pomažući joj da susretne ono „unutarnje mjesto odakle dolazi moć Duha koji je vodi, oslobađa i obnavlja“ , bilo kada djeluje na strukturiran način organizirajući djelatnosti formacije, milosrđa, refleksije, koje su institucionalno proširenje one delikatne točke u kojoj se postiže prevladavanje vlastite volje i ulazi u djelatnost Duha. Dobro je rekao M. DeCerteau: Duhovne vježbe su „izvrsna apostolska metoda“ jer čine mogućim „povratak srcu, načelu otvorenosti Duhu, koji budi i potiče onoga koji obavlja Vježbe k osobnoj vjernosti Bogu.“
Izvorno obraćanje pape Franje u cijelosti možete pročitati na: www.isusovci.hr. Više o duhovnim vježbama i kako se prijaviti na njih možeš saznati OVDJE, a za duhovni razgovor o pozivu za brata ili svećenika isusovca možeš se javiti pateru Mislavu Skelinu na mislav.skelin@skac.hr.
Na naslovnoj slici ovog teksta je sveti brat Alfonz Rodriguez, poznat kao Sveti vratar. “Na putu sam, Gospodine”, rečenica je koju je ponavljao svaki put kad bi zazvonilo na vratima koledža Montesion u španjolskom gradu Palmi, na otoku Majorci, gdje je živio više od 40 godina. Obavljao je ulogu vratara s molitvenom strašću. Družbi Isusovoj pridružio se s 39 godina. Bio je trgovac koji je izgubio sve, a nakon gubitka žene i djece odlučio je započeti život ispočetka.
