Teško mi je ukratko riječima opisati što je SKAC za mene. Moglo bi se reći da se moj život na neki način dijeli na razdoblje prije i poslije SKAC-a. Ukratko, SKAC za mene predstavlja veliku životnu prekretnicu i početak dubljeg upoznavanja vjere, ali i prva prava prijateljstva, od kojih su neka i dugogodišnja, nadam se doživotna… Riječi su ovo Marije Penzar čiju SKAC priču donosimo u nastavku. Ako i ti želiš podijeliti svoje svjedočanstvo, piši nam na odnosi@skac.hr

Život prije SKAC-a

Rođena sam kao nedonošče, ratne 1991. godine u Zagrebu. Od rođenja imam problem s vidom i motorikom. U djetinjstvu sam, vjerojatno i zbog čestih šokova i boravaka po bolnicama, bila vrlo povučena i vezana uz odrasle. Zbog toga sam među svojim vršnjacima još od djetinjstva bila izolirana. Ja nisam znala prići njima, a možda i oni nisu znali prići neobičnoj djevojčici s naočalama koja preplašeno šuti umjesto da se igra s drugima. Neka djeca u osnovnoj školi su me zadirkivala, što je mene još više uplašilo i odvratilo od komuniciranja s vršnjacima. U gimnaziji sam također bila izolirana među vršnjacima, nisam se znala povezati sa suučenicima iz razreda i jedva da sam imala kontakt s drugim ljudima svoje generacije. To mi je s godinama sve teže padalo. Znala sam da me moja obitelj voli i prihvaća, ali nedostajao mi je kvalitetan kontakt s vršnjacima, koji u tim tinejdžerskim godinama postaje posebno važan za mladu osobu. Nisu me zanimali površni izlasci u klubove i zadimljene kafiće, opijanja, „partijanje". Osjećala sam da želim nešto drugačije. Nešto više. Nešto dublje. Ali nisam znala gdje i kako to pronaći. I to me dovodilo u sve dublju krizu iz koje nisam znala kako izići.

Imala sam želju da s 18 godina, kad postanem punoljetna, prestanem odlaziti na ljetovanje sa svojom obitelji – roditeljima, mlađim bratom i puno mlađom sestrom, koji su tada još bili djeca. Nekako me to više nije ispunjavalo. Htjela sam ići na neko „svoje" ljetovanje. Ne sama, nego sa svojim društvom, svojim vršnjacima. Jedini je problem bio u tome što tada nisam imala neko „svoje" društvo vršnjaka s kojim bih mogla izlaziti, a kamoli ići na more. I to mi je postalo neizdrživo. Htjela sam ljetovati sa svojom generacijom iako nisam znala gdje i kako pronaći kvalitetne vršnjake. Sjećam se da sam tu svoju želju jednog dana priopćila mami, nekoliko mjeseci prije svog 18. rođendana. Mama me razumjela, ali nije znala kako da mi pomogne. S kojim vršnjacima da me pošalje na more? U obzir su dolazila eventualno djeca obiteljskih prijatelja koja su bila mojih godina. Ali i ti mladi ljudi su već imali neko svoje društvo i svoje planove, nismo se toliko često družili s njima da bi me samo tako primili u svoju ekipu… Činilo se da taj moj problem nema rješenje. Sjećam se da sam se jako uzrujala i u očaju rekla nešto jako ružno protiv Boga, da sam jako ružno opsovala, ne znajući što da kažem u tom jadu i bespomoćnosti. Naravno, to nije opravdanje za grijeh. Ali nakon toga sam se osjećala još jadnije. Sad sam još i uvrijedila Boga, a moj problem s nedostatkom prijatelja se očito ne može riješiti… Znala sam da moram ispovjediti uvredu koju sam izgovorila Bogu. Ali hoće li mi Bog oprostiti? Hoće li me kazniti? Bila sam odgajana u vjeri, ali je ta vjera bila više „tradicionalna", išli smo na misu nedjeljom, ali nisam imala razvijen osobni odnos s Bogom. Kako će On sad reagirati? Hoće li mi pomoći da konačno nađem prijatelje kakve želim?

Tih dana, u siječnju 2009. godine, nekoliko mjeseci prije mog 18. rođendana (rođena sam u svibnju), u Kući susreta Tabor u Samoboru održavao se višednevni seminar za srednjoškolce. Baka me pitala želim li ići na to i rekla da će ona ići sa mnom jer je osobno poznavala fra Zvjezdana Linića, koji je vodio taj seminar. Nisam znala na koji način će mi nekakav seminar u Taboru pomoći u mojoj situaciji, ali sam pristala i otišla tamo s bakom. U sklopu seminara nudila se i mogućnost ispovijedi pa sam ispovjedila vrijeđanje Boga i vjerujem da mi je Bog oprostio u svom milosrđu, koje tada još nisam dovoljno poznavala. Znam da se ne treba sjećati grijeha koje smo ispovjedili, ali spominjem taj grijeh samo da pokažem do koje razine je došao moj očaj zbog izolacije među vršnjacima. Ali još više kako mi je Bog i nakon tog mog nepromišljenog pada pomogao i dao „milost na milost", nije me kaznio kako sam se bojala da će učiniti. U sklopu seminara u Taboru održavala se i pojedinačna molitva uz polaganje ruku. Fra Zvjezdan nam je rekao da svatko na papirić napiše svoju nakanu i pokaže je njemu, a zatim će on položiti ruke na svakoga od nas i moliti na našu nakanu. Ja se danas, 17 godina kasnije, sjećam što sam napisala kao svoju nakanu: da nađem prave prijatelje i smisao života. Došla sam pred fra Zvjezdana s tim papirićem, on je u sebi pročitao što na njemu piše, a zatim je položio ruke na moju glavu i kratko se u sebi pomolio na moju nakanu. Ja vjerujem da mi je fra Zvjezdan tog dana u Taboru izmolio milost da pronađem kvalitetne prijatelje. U tom trenutku još nisam znala hoće li se ostvariti moja želja da za nekoliko mjeseci odem na ljetovanje s vršnjacima kao što sam zamislila. Nisam znala gdje i kako da u nekoliko mjeseci, prije ljeta, upoznam vršnjake s kojima bih mogla ići na more. Ali kao da sam vjerovala da će se to „nekako" riješiti kad je fra Zvjezdan molio za to, iako nisam znala kako će to biti…

I bi tako. Nakon nekog vremena razgovarala sam s kćeri svoje kume, jednom od rijetkih vršnjakinja s kojima sam se tada družila. Pitala sam je ima li ideju kamo bih ja mogla otići na ljetovanje s vršnjacima, bez svoje obitelji. Sjećam se da mi je ona rekla da odem na Modrave (jer su neke njezine prijateljice tamo išle). Ja sam prvi put čula za nekakve Modrave, što je to uopće, gdje je to? Ali dobro, barem neka mogućnost postoji… Rekla sam mami da želim te godine, s 18 godina, ići na ljetovanje na Modrave. Mama je na internetu malo istražila o čemu je riječ i šokirala se. Njezino dijete sa zdravstvenim problemima, koje se praktički nije odvajalo od obitelji, odjednom želi ići na ljetovanje na kojem će spavati u šatoru, na zemlji, s nepoznatim ljudima?! Ali ja nisam popuštala i morala me pustiti pa što Bog da.

Odlazak na Modrave

Naravno, bojala sam se kako će me ekipa na Modravama prihvatiti. Hoću li i njima biti „čudna"? Hoće li netko htjeti razgovarati sa mnom ili će me uglavnom izostavljati iz zajedničkih aktivnosti, kao što sam navikla da čine moji vršnjaci u školi? Nadala sam se da će me ipak barem netko prihvatiti. Malo je reći da su Modrave nadmašile moja očekivanja. Prvi put da sam se negdje osjećala kao dio ekipe, da su me ljudi normalno prihvatili kao da me poznaju od djetinjstva. Bili su srdačni, nudili su mi pomoć kad je to bilo potrebno. Konačno sam se osjećala prihvaćeno među vršnjacima. Na Modravama sam prvi put čula za pojam „hodanje u čistoći", prije toga nisam znala da nešto takvo postoji. Ne samo da sam našla ljude koji su me prihvatili bez ruganja i osuđivanja, kao nekoga ravnopravnog, nego sam vidjela da postoje ljudi mojih godina koji žele živjeti vjeru, koji govore o Bogu, kojima nije najveća „fora" opijati se tijekom izlazaka vikendom. I bilo mi je drago što takvi ljudi postoje i što sam ih imala priliku upoznati.

Preko Modrava sam saznala za SKAC pa sam tijekom studija odlazila na studentski vjeronauk u Palmotićevu. Bilo mi je drago što postoje veća okupljanja mladih ne samo ljeti, nego tijekom cijele godine. Ali na tom studentskom vjeronauku nešto mi je ipak nedostajalo. Bilo je to poput masovnih predavanja na fakultetu – predavač i velika grupa slušatelja koji se međusobno uglavnom ne poznaju. Ponekad bih nakratko porazgovarala s osobom pokraj koje bih sjela u dvorani, ali to je bilo to. Nedostajalo mi je upoznavanje i povezivanje s drugim ljudima koji dolaze na taj vjeronauk. I tada se dogodilo nešto sjajno – pater Ike je osnovao program „Effata" (današnja 3D formacija), koji je uključivao rad u malim grupama pa su se sudionici mogli međusobno upoznati bolje nego na tim masovnim predavanjima. U toj maloj grupi upoznala sam i neke dugogodišnje, nadam se doživotne, prijateljice s kojima sam i danas u kontaktu. Uslijedilo je još nekoliko ljetovanja na Modravama, gdje sam upoznala i ženu koja je svog supruga upoznala upravo na Modravama i danas s njim ima četiri kćeri. Upoznala sam i današnju prijateljicu čijoj kćerkici Mariji sam krsna kuma. Modrave su „priča za sebe" – shvatila sam da je moguće spavati u vreći u šatoru, preživjeti tjedan dana bez tuširanja, prati suđe i zube u moru, prati suđe pomoću zemlje (ispočetka je gadljivo, ali važno je dobro istrljati da ne ostanu ostaci hrane i da se ne razviju bakterije)… Sjećam se klanjanja u šatoru, nekoliko godina nakon mojih prvih Modrava, kad je pater Ike pojedinačno polagao ruke na svakoga od nas pred Presvetim. Tada sam bila u jednoj teškoj obiteljskoj situaciji i sjećam se da sam osjetila nevjerojatnu toplinu i mir tijekom tog blagoslova, kao da mi je Isus htio reći da je On uz mene i dati mi snagu za teško razdoblje koje je uslijedilo.

Sjećam se kako mi je jednom na Modravama puklo krilo na naočalama, a budući da je najbliža optika (možda) na Murteru, pater Ike mi ih je popravio pomoću žuto-zelenog prugastog selotejpa pa sam bila „glavna atrakcija" na Modravama. Sjećam se kako nas je jednog ljeta na Modravama opsjedao roj osa koje su uporno letjele oko nas tijekom svih obroka pa me bilo strah, ali mislim da se nikome ništa nije dogodilo. Sjećam se kako sam jedno vrijeme bila članica čitateljskog kluba u SKAC-u, kad je mala grupa entuzijasta smatrala da je moguće svaki mjesec pročitati jednu knjigu iz područja duhovnosti i filozofije pa onda na susretu raspravljati o njoj, ali klub se nažalost raspao kad smo shvatili da je to ipak prilično ambiciozan cilj…

Mogla bih o SKAC-u pisati romane, ali završit ću u navijačkom stilu – samo jedna riječ bi bila to: NEOPISIVO! Do kraja života neću moći dovoljno zahvaliti Bogu na svim milostima. Nadam se da ću u vječnosti imati dovoljno vremena…