Zadnji dan srpnja poseban je dan za Družbu Isusovu i nas u SKAC-u jer častimo spomendan svetog Ignacija Lojolskog. Kao i prethodnih nekoliko godina, kroz ovaj smo mjesec objavljivali pisma svetog Ignacija kojih je za života napisao više od 6 000. Iako su pisana prije više od 500 godina, njihov je sadržaj pravo bogatstvo, a donose poticaje i primjere koji su itekako primjenjivi i u našoj svakodnevici.

Jedan od vjernih djelitelja Ignacijevih pisama na društvenim mrežama je provincijal Hrvatske Pokrajine Družbe Isusove, pater Sebastian Šujević. U trenutku kad smo shvatili da smo preveli jedno pismo manje, pala nam je na pamet ideja – pa zašto ne bismo porazgovarali s našim provincijalom i objavili taj tekst umjesto zadnjeg pisma. U nastavku je realizacija te ideje, a od srca mu zahvaljujemo na spremnosti i raspoloživosti.

  • Za početak, kako ste? Kako preživljavate ove vrućine? Je li u Družbi ljeto malo opuštenije i s manje obaveza ili “gori sve”?

Srdačan pozdrav vama i svim čitateljima i prijateljima sv. Ignacija!
Jako sam dobro, hvala na pitanju, slavim sa subraćom sv. Ignacija i plodove zajedničkog rada u Gospodnjem Vinogradu. Moram priznati da su mi vrućine draže od zime, tako da dobro snalazim na ovim ljetnim temperaturama. A ljeto u Družbi vam je raznovrsno, ovisno o službama – nekima sve gori u ljetnim kampovima, seminarima, edukacijama, duhovnim obnovama i vježbama, a nekima je ljeto vrijeme rehabilitacije, odmora, skupljanja snaga za novo razdoblje pred kojim se nalazi. Sve u svemu i jednima i drugima srce gori, bilo u evangelizaciji, bilo u lahoru hladovine.

Obilježavanje 20. rođendana Modrava

  • Poticaj za ovaj razgovor dobili smo kroz Ignacijeva pisma pa je red da pitamo koje vam je ovogodišnje pismo ostalo najupečatljivije? Što vas je u njemu posebno dotaknulo?

Da, baš me radujete ovim prijevodima pisama sv. Ignacija već nekoliko godina – hvala vam na tome. To su biseri koji nam otkrivaju bogatu baštinu koju nam je Gospodin ostavio po Ignaciju, a s time svako pismo još neki dodatan zahvat, milost, rasvjetljenje, spoznaja, nadahnuće istog Duha koji je nadahnjivao sv. Ignacija prije 500 godina. Čudesno je to, ne možeš a ne diviti se Božjoj domišljatosti i humoru. Moram reći da mi ove godina dva pisma živo još borave i djeluju u pameti i srcu: prvo je pismo paterima koji su poslani u misije, a drugo je prepiska između sv. Ignacija i p. Laineza. Kod prvog mi je genijalna Ignacijeva cjelokupna vizija kada jednom isusovcu daje poslanje: briga za unutarnjost isusovca, duh, kao i za tjelesne snage i zdravlje; načela prema bližnjima, korištenje sredstava, planiranje, dovršavanje posla, a opet oslonac na pomazanje Duha Svetoga; i svijest – nisam solo igrač, dio sam tijela Družbe koja me šalje, štiti i nadahnjuje. Iste su igrači duhovne stvarnosti i u našem vremenu. Drugo pismo mi daje poticaj i nadahnuće po ljubavi, poštivanju, iskrenosti, poniznosti, otvorenosti spoznaji sebe, dobrohotnosti u kojoj ova dvojica isusovaca komuniciraju i posvećuju se. Uzor su.

  • Ignacije je u pismima vrlo direktan i konkretan, kako u ugodnim situacijama i temama, tako i u onima koje su osjetljive i teške. Kako je vama na funkciji provincijala? U odnosu na očekivanja i možda vlastiti karakter, je li vam iskustvo upravljanja Družbom drugačije, teže?

Ignacije je majstor komunikacije, nježan i temperamentan istovremeno. Učim se, trudim se, vježbam, savjetujem, molim, razlučujem – osnovni mi je slogan ili moto „blagošću i dobrotom“, s Božjom pomoću. Koliko uspijevam posvjedočit će subraća. Svakako iskustvo je drugačije, ne bih rekao teže, svaki dio godine, svaka situacija nosi svoje. Prošla je prva godina službe u kojoj sam promatrao, upoznavao stvari, i što je najvažnije i najvrjednije razgovarao osobno sa svakim isusovcem u našoj provinciji. To su sveti trenuci u kojma jedan drugome, a i Gospodin svakome od nas, rasvjetljava stvari, darove, poslanje u Družbi u koju nas je pozvao da mu služimo. Na obostrano obogaćenje, jer Gospodin djeluje u svakome od nas na jedinstven način.

  • S obzirom na to da Ignacije piše kao “poglavar” svojoj subraći, je li vam nešto od njegovih rečenica pomoglo u vašoj ulozi provincijala? Kakav je Vaš odnos sa subraćom? Je li se nešto promijenilo u odnosima otkad ste na funkciji?

Do sada, a vjerujem da to nije slučaj već djelo Duha u duhovnosti sv. Ignacija, nisam pročitao niti jedno pismo a da me nije podsjetilo na neku sličnu situaciju u Družbi; ili potaknulo da se preispitam gledam li? razlučujem li? razgovaram li? radim li? Šaljem li u misije svoju subraću? onako kako to sv. Ignacije ima u svojoj viziji i zamišlja za mene kao provincijala; ili nadahnulo – pa to je to! Tako bih trebao postaviti svoje srce i pamet, i postupiti ili djelovati. Odnos sa subraćom je srce naše Družbe, motor u kojem Bog ulijeva gorivo Duha Svetoga, i odnos sa svakim pojedinim subratom je kanal kroz koji to gorivo šiba, djeluje i donosi pokret stvarnosti u kojoj živimo u koju smo poslani. Zato je svaki taj odnos od neprocjenjive važnosti i vrijednosti, i zajedno nam ga je otkrivati, osnaživati, iscjeljivati, oslobađati, hraniti, davati se. Pitate je li se nešto promijenilo? Mogu svjesno reći: sve se promijenilo, sve je novo, prava zajednička avantura u Gospodinu. 🙂

  • Što je vas uopće privuklo isusovačkoj duhovnosti u početku, a što je presudilo tome da uđete u Družbu, a ne neki drugi red?

Hehehe, počet ću od početka. Odrastao sam na isusovačkoj župi Presvetog Srca Isusova u Rijeci, na legendarnom Zametu. Jedan od prvih kateheta mi je bio p. Jerko Šimić, i sjećam se da smo osim vjeronauka, molitve imali i trenutke druženja – prvi video player i gledamo s paterom Rambo I. Bila je to cjelokupna formacija: duh, duša i tijelo. 🙂 I tako sam rastao u obiteljskom župnom okruženju povjerenja i upoznavanja našeg nebeskog Prijatelja uz p. Izidora Jedvaja, br. Franju Štefića i p. Mirka Vukoju koji je bio prisutan u svim bitnim fazama moga života i mojim prvim svjesnim duhovnim vježbama pod njegovim vodstvom. Tu praktičnu ignacijevsku duhovnost, a tako duboku dotaknutu Duhom, upoznao sam još pobliže kroz Zajednicu kršćanskoga života (meditacija i egzamen), mise i ispovijedi, duge razgovore i živo doživljene adoracije pred Presvetim. I preko tih iskustava Gospodin je pustio korijenje našem prijateljstvu. Danas bih rekao – kao kod Ignacijeva prvog vremena biranja.

Provincijal predslavi svetu misu na Modravama

  • Isusovačka duhovnost je duhovnost kušanja, produbljivanja, razlučivanja i traženja Boga u svemu, što često zaintrigira sudionike naših programa. Kako biste vi opisali ignacijevsku duhovnost primjerice jednom mladom čovjeku?

Sve što ste nabrojali stoji, ali to su alati, a ne cilj. Rekao bih da je svima njima zajednički nazivnik „rizik ljubavi prema Bogu“. Kada osoba učini taj korak ulazi u Božji prostor gdje ga čeka iznimno, jedinstveno pripremljen dar živog susreta s Bogom koji daje plod: pronalaženje sebe, svoga identiteta kroz Božje zamilovanje u ljubavi Onoga koji ljubi savršeno. Ovako bih opisao ignacijevsku duhovnost: rast u prijateljstvu s Isusom Kristom da bi upoznao istinitog sebe kroz ljubav i silu Duha Svetoga. Plod – stalni ili trajni kontakt s Gospodinom.

  • Dva pojma koja se jaaako često čuju u isusovačkim krugovima pa i u SKAC-u su “duhovne vježbe” i “egzamen”? Koja Vam je najdraža točka u knjižici Duhovnih vježbi i zašto? Jeste li ikad preskočili egzamen? 🙂

Sažeto i dinamitno 🙂 – Duhovne vježbe jesu sustav koji je Bog dao Ignaciju u njegovu mističnu iskustvu, da svaki čovjek, muškarac ili žena, koji uđe u njih iskrene želje i otvorena srca (velikodušno i darežljivo) doživi dodir Božji, zahvat Duha. To je sigurnost koja se ne temelji na ljudskom, već na božanskom. A egzamen, nemam riječi… Egzamen je kanal naše povezanosti s Duhom Svetim. Što više koristimo egzamen kanal je protočniji za poticaje, nadahnuća, milosti, iscjeljenja, oproste, kreativnost, ispravke smjera pod Duhom Svetim. Zato je on za Ignacija bio i jest izvanredan alat posvećenja i rasta prema sebi, Bogu i bližnjemu. Zato je za egzamen  i njegovo vrijeme najveća borba – sto stvari će vam pokušati uzeti svjesnost trenutka i pažnju: od vlastitog ega, slabosti, umora, čari svijeta, zabave, do napasti Zloga. I mene nešto od ovih stvarnosti zna baciti u propust egzamena. Ustaneš i idemo dalje. A najdraže iz Duhovnih vježbi mi je kontemplacija Ad Amorem ili kako da postignemo Ljubav – u tome je naš život, sada i u vječnosti.

  • I za kraj – topla preporuka od Provincijala. Može to biti preporuka za knjigu, molitvu, savjet za ljeto, život, što god Vam je na srcu.

Sv. Ignacije je bio majstor zahvaljivanja Gospodinu i primanja od Božjeg Duha (pomazanje Duha Svetoga kako ga i sam naziva u pismima, a i kako Duha Svetoga častimo u Litanijama i Himnu). Vježbajte se u dvjema sposobnostima koje imamo. Zahvaljivanje oslobađa napetosti, lažnih očekivanja, tjeskobe, straha a otvara oči radosti, mira i ljubavi prisutnosti Božje. Odvajanje vremena za primanje Duha odgovor je na ubrzani ritam života i redanja aktivnosti bez razbora, koja rađaju površnošću i propustom primanja dara koji nam je mili Otac, Abba, pripremio – a otvara nam potpuno nov život koji Gospodin ima za nas. Sjetite se samo: koliko vremena molimo, molimo, meditiramo, ispitujemo savjest, i onda dođe završna faza primanja, i tu skratimo, ubrzamo, „sfušamo“. Jeste se pitali ikad zašto to tako bude? Probajte i vrlo brzo će vam biti jasno. Stoga, zato, dakle, zahvaljujte i primajte, nema boljeg za ljeto!

Završnica projekta 72 sata bez kompromisa 2023. godine