Imali smo čast razgovarati s paterom Perom koji je obnašao brojne službe tijekom svog redovništva, te nam je otkrio kako je izgledao njegov put.

Možete li nam se malo predstaviti? 

Ja sam Pero Anđeo Marković, rođen sam 26.09.1961. Dolazim iz župe Borovica, koja je posvećena Preobraženju Gospodnjem. Borovica se nalazi u središnjoj Bosni, pripada općini Vareš. Inače je većinom planinska župa. Dosta vremena proveo sam na toj planini i stoga volim planinariti. Za svećenika sam zaređen 1995. godine.

Čime ste se bavili prije nego ste krenuli u formaciju za svećenika?

Prije nego sam krenuo za svećenika, završio sam srednju školu rukovoditelj rudarskim strojevima i postrojenjima. Radio sam 2 godine u rudniku olova, cinka i barita. Još dok sam radio u rudniku, znao sam da ću ići za svećenika. Ali pošto nisam završio vojsku, čekao sam da me pozovu kako ne bih kasnije prekidao formaciju. Tako da sam se sam javio kako bi me pozvali. U vojsci sam bio u Divuljama, kod Splita. Odmah poslije vojske krenuo sam u novicijat u Splitu.

Kada ste krenuli u formaciju?

Formacija je krenula 1984. Te godine sam došao u novicijat. Poslije novicijata sam išao 2 godine u sjemenište na Šalati radi toga da bih bio potkovan u klasičnim jezicima. Nakon sjemeništa sam upisao bogosloviju, tadašnji Teološki institut. Prvo dvije godine filozofije, a onda naš magisterij. Bio sam u Palmi pomagao u Kapi dobrote. Nastavio sam teologiju 1991., te sam 1995. zaređen.

Koje ste sve službe obnašali do danas?

Od ređenja do danas, najviše sam obnašao službu ekonoma i ministra. Prvo sam, nakon ređenja, bio na Fratrovcu subekonom i subministar. Nakon godine dana sam te iste funkcije kratko obnašao na Jordanovcu. Od 2000. godine sam bio župnik u Boki kotorskoj. Zatim sam bio župnik u Dubrovniku. Nakon toga kapelan i župnik na Koločepu. Poslije Dubrovnika sam u Beču bio dušobrižnik za studente na našem Institutu za Hrvatsku povijest. Nakon Beča sam u novicijatu bio ekonom i ministar 6 godina. To je najduži mandat koji sam dobio. Zatim sam u Beogradu bio ministar i ekonom. Nakon toga sam opet bio župnik u Boki kotorskoj. Zadnjih godinu dana se nalazim na Jordanovcu gdje obnašam službu ministra i ekonoma, a uskoro se selim na župu u mjesto Brijest kod Osijeka.

Recite nam malo o svojim hobijima. Imate li vremena za njih?

Volim planinariti jer sam rođen u planini na visini od 1200 metara. Djetinjstvo i mladost sam proživio na planini. Osim toga, volim igrati i nogomet. I dan danas, u svojim 60-im godinama ga volim zaigrati. Otkad znam za sebe time se bavim.

Što se tiče vremena nekad više, nekad manje. Ako čovjek voli svoj poziv, onda će naći vremena i za stvari koje je ranije volio, jer mu ga Bog daje da se čovjek opusti. Sam je Gospodin rekao „Idite vi u osamu da se odmorite“. Svima treba nešto gdje se najbolje odmara i opušta da bi prikupio snage za daljnje borbe u životu. Kada sam odlazio od kuće u poziv, mislio sam da je s time već sve gotovo. Mislio sam da više nikad neću zaigrati nogomet. Tek kada sam krenuo na ovaj put svećeništva vidio sam da ima vremena i da mi to daje snagu i obogaćuje me za dalje.

Kako ste doživjeli svoj svećenički poziv?

Na mojoj župi su već bili patri, isusovci, tako da sam, kako se kaže, odrastao uz isusovce. Odrastao sam u tradicionalnoj katoličkoj vjerničkoj obitelji. A zvanje sam dobio većinom od Boga, to je dar. Zahvaljujući tom daru te utjecaju vjerske literature i patara koji su bili pravi primjeri jednog svećenika pojavilo mi se zvanje. To što su isusovci bili na mojoj župi i što sam odrastao uz njih bili su jedni od glavnih razloga da se odlučim za Družbu Isusovu.

Tko Vam je bio uzor tada? 

Ne bih mogao reći da mi je baš netko bio uzor. Kako sam se tražio, tako sam nalazio odgovore i rješenja, stjecao sam spoznaje kroz životopise svetaca i ostalu vjersku literaturu. Kroz svo to znanje jedino mi je Krist bio u sredini.

Je li bilo nešto što vas je odvlačilo od odluke da budete isusovac?

Uvijek je bilo toga. Normalno je da zlo kod zvanja nudi blagodati ovoga svijeta. Bilo je izazova. Prvo je pitanje bilo je li to za mene ili nije. Završio sam srednju školu rukovoditelj strojeva i postrojenja što je zapravo škola sa specifičnom obukom. Nije, recimo, bilo klasičnih jezika već je većinom bila praksa. Pitao sam se hoću li moći ustrajati do kraja i završiti za svećenika jer nisam imao nikakvu podlogu.  Tu sam se najviše lomio. Pitao sam se šta ako krenem, a ne uspijem. Na kraju, uz Božju pomoć, sve je dobro završilo.

Možete li nabrojati neke prednosti života u Družbi?

Život u zajednici ima više prednosti nego samostalan život. Čovjek nije stvoren da samostalno živi. Već na prvim stranicama Biblije, Bog kaže kako nije dobro da čovjek bude sam. U zajednici su veće mogućnosti da napreduješ, da nađeš nekoga na koga ćeš se moći osloniti. Zajednica pomaže u ostvarivanju poziva, ali i nas samih.

Možete li svojim riječima reći neke specifičnosti isusovačke duhovnosti?

Za mene je jedna duhovnost. Male su tu nijanse različitosti. Bit svih duhovnosti je ista. Ono što se malo razlikuje je način na koji prezentiramo duhovnost. Bit svih duhovnosti jest da je u sredini Krist. Poziv drži spoznaja da se sve više Njemu približavamo i da smo što sličniji Kristu. Koliko je čovjek više ukorijenjen u Krista, toliko više zrači, zbog toga je duhovniji, smireniji, mudriji i razboritiji.

Što je bitno za one koji razmišljaju o pozivu za isusovca?

Poziv, to je Božji dar. Ako ga netko osjeća, isplati se predati Gospodinu i On će voditi. Ne treba se bojati ničega. 

Možete li za kraj poručiti nešto dečkima koji razmišljaju o pozivu?

Ako ima poziv, ako razmišlja, neka dobro izvaže duh sam sa sobom. Ako je stvarno od Boga, neka se ne boji odazvati jer samo će tu imati uspjeha i milosti. Ne treba se bojati jer Gospodin je taj koji vodi, a mi smo samo oružje u Njegovim rukama. 

Ako osjećaš poziv u sebi, pridruži nam se na vikendu razlučivanja za mladiće od 12. do 14. studenog. Prijavnicu možeš pronaći OVDJE.