Na Modrave je prvi put kročila kao srednjoškolka 2006. godine, a od tada su prošle možda dvije godine da im se propustila vratiti. Koliko su dubok trag Modrave ostavile u njenom srcu govori činjenica da je i danas u životu, odlukama i odnosima vode upravo iskustva koja je tamo doživjela. Ona je Vinka Knezović, a u Modrave se zaljubila i prije nego je kročila na njih, slušajući priče patera Ivice Muse.
Pater Musa obiteljski je prijatelj i kad god bi nas posjećivao pričao nam je o nastanku kampa za mlade, o ljetovanju u prekrasnom masliniku uz more. U mojoj glavi bila je to krasna livada među pokojom maslinom, popunjena kamp kućicama, a u središtu logorska vatra. Možete zamisliti moje iznenađenje kad sam došavši u kamp vidjela vojničke šatore i šperploče na kojima se spavalo. Prva noć bila je olujna s jakom kišom, a šatori su propuštali na vrlo mnogo mjesta, činilo mi se posebno iznad mene i mojih stvari. Tu noć provela sam u vreći s prijateljicom jer je moje mjesto bilo potpuno mokro. U tim početnim godinama obroci su bili oskudniji pa sam smršavila 5 kg u tjedan dana. No ničeg se ne sjećam s mukom i težinom već se uvijek sjetim jednog naslova Milana Kundere „Nepodnošljiva lakoća postojanja“.
Vinka je na Modravama naučila postojati, ali i pronaći Boga u svemu.
U početku se ogoliš materijalnih blagodati civilizacije kao što su udoban krevet, topli tuš, pristupačnost frižidera, ogledala. To ti otvori oči za stvarnost oko tebe pa spoznaš onu „ne živi čovjek samo o kruhu“. Na Modravama živiš od riječi, od susreta s osobom pokraj sebe, od zajedničkog rada, od pogleda na kamen, zemlju, vodu, nebo. Onda negdje krajem tjedna pojavi se Bog u svemu tome. Ne pojavi se On tek tad nego si ti tek tad spreman vidjeti ga. To je ono zbog čega se i danas vraćam na to mjesto, sada i sa svojom djecom. U svakodnevnom životu teško mi je osvijestiti Njegovu prisutnost od puno stvari, podražaja, moranja, obzira. Meni su Modrave dale alate kako i u svakodnevnom životu iščeprkati te trenutke jednostavnosti i Božje prisutnosti. Najviše kroz isusovačku duhovnost te kroz ljude koje sam susretala, upoznala, prepoznala. Neki od njih su sada samo dragi poznanici, neki dobri prijatelji, kumovi, a jedan od njih je i moj muž. Koliko su u našem životu Modrave i danas prisutne najbolje prikazuje igra naše djece koja se zove: Nema hrane u šatoru!
Dana mi je baš ona uloga kakvu sam trebala za rast
Strah nas često paralizira, ali u trenutku kad zaista sve predaš u Božje ruke shvatiš koliko moćno On djeluje kroz nas.
Kako sam odrastala i sazrijevala svaka modravska uloga mi je došla kad sam baš takvu ulogu trebala. Kada gledam s odmakom najznačajnija za mene osobno bila je uloga glavnog animatora. Po prirodi sam suzdržana i sramežljiva, ne volim javne nastupe i iskreno nikad se sama ne bih stavila u ulogu glavnog animatora. Ali eto nekako se dogodilo da ih je nedostajalo pa su mene zamolili ako mogu uskočiti i ja sam skočila. Jako sam se bojala kako će to ispasti, hoću li moći i tu sam prvi puta zaista sve predala u Božje ruke. Tog tjedna svašta sam naučila o sebi što mogu i što ne mogu, a najvažnije što On može kroz nas ako mu dopustimo. Taj tjedan je usmjerio mnoge moje kasnije odluke. Svakoj mladoj osobi bi od sveg srca preporučila da preuzimaju razne uloge u svojim formativnim godinama. To je mala škola za buduće uloge u obitelji, u zajednici, na poslu. Modrave su krasan poligon za učenje. Svatko može naći nešto što mu leži ili možda da isproba nešto što mu ne leži pa otkrije nove talente u sebi.
Modrave opremaju za život
Događaj koji bi me svaki put iznova iznenadio je dočekivanje i otpraćanje ljudi s Modrava. Osjećaj je kao da dočekuješ ili otpraćaš najbližeg člana obitelji. Možda s tim čovjekom nisi stigao ni prozboriti više od riječ dvije, ali tamo u tom trenutku on je tvoj brat/sestra. Modrave su zaista jedno posebno mjesto na Zemlji. I žive već 20 godina jer su Božje. Mi smo tu samo da stojimo na raspolaganju i osluškujemo kuda će nas dalje odvesti, za što će nas u životu opremiti.
I ti možeš iskusiti Modrave i dobiti “opremu” za svoj život već ovo ljeto. Prijavnicu pronađi OVDJE. A ako želiš pomoći da mi nastavimo opremati i razvijati Modrave, uključi se u KOMBInaciju.
I na kraju razgovor s Vinkom završavamo klasičnim, spomenarskim brzopoteznim pitanjima.
Prva modravska asocijacija – jedna riječ! Obitelj.
Omiljeni kutak na Modravama. Imam jedan svoj kamen.
Najdraža aktivnost iz modravskog programa. Duhovna nota, Sveta Misa s pogledom na nebo.
Omiljeni duhovnik? Nemoguće za izdvojit, ali najsimpatičniji svakako fra Ivan Lukač.
Omiljeno modravsko jelo? Carbonara.
Na Modravama sam prvi put zavoljela živoga Boga.