Prvi pravi modravski termin popunili su – srednjoškolci. Mali, ali tako već veliki u Božjim očima! Bogu su doveli svoju zaigranost te je i On zaigrao s njima. Koliko je igre, radosti, zajedništva, blagoslova, pjesme i veselja, a nadasve Njega bilo u ovome tjednu najbolje da saznaš u nastavku od naše Ivane!
Ima ona Oliverova i Gibonnijeva stvar što kaže: “Kako to opisati, ne mogu od sreće disati”.
Upravo je tako prošao naš tjedan na Modravama. Od samog dolaska u subotu, do odlaska u idući petak, ponestajalo je riječi za opisati radost i zadovoljstvo, zahvalnost i mir, a broj osmijeha i suza radosnica stostruko se umnožio.
Dječja zaigranost
Subota na Modravama.
Srednjoškolci su pristizali jedan za drugim. Svi su bili pomalo zgrčeni, sramežljivi, uzbuđeni. Sjeli smo pod borove. Velike klupe postale su male. Bilo je lijepo gledati ih kako se kroz nježne osmijehe oslobađaju i razgovaraju. Zatim je na snagu stupila- ni više ni manje, nego igra. Zaista su izgledali kao djeca koja su spremna zaigrati neku veselu igru. Kako Isus kaže u Matejevom evanđelju; “ Pustite dječicu i ne priječite im k meni jer takvih je Kraljevstvo Nebesko!”. To je bio trenutak gdje se zaista osjećala Božja prisutnost. Rekla bih da je Bog bio upravo u tom wc papiru s kojim smo započeli. Svatko je otrgnuo listiće wc papira, onoliko koliko je htio, ne znajući što je zadatak. Kada su svi u rukama imali veće ili manje hrpe, krenuo je val smijeha. Onoliko listića koliko si otrgnuo, toliko stvari trebaš reći o sebi. Bila je uživancija gledati reakcije onih koji su uzeli pozamašan dio role, ali i sarkastičan smijeh onih “pametnih” koji nisu riskirali. Nakon što su se svi predstavili, slijedio je razgovor i druženje te upoznavanje kampa. Animatori su raspodijelili sudionike po grupama i svi su zajedno kao smogovci, jedni za drugima, obilazili po kampu.
Vrijeme je zaista letjelo.
Blagoslov u svakome trenutku dana
Nedjelja je svanula. Buđenje je bilo ravno u 6 sati, nakon čega je bila tjelovježba. Svi su iščekivali doručak. Naši vrsni kuhari, Jakov i Marina, napravili bi tako dobru zobenu kašu da je trebalo mijenjati normative. Za tren oka doručak bi sve oraspoložio. Zatim je bilo održavanje kampa. Dio je brinuo o šatorima i smeću u kampu, dio o čistoći wc-a, a dio je strpljivo sjeckao namirnice za nadolazeće obroke. Bilo je vruće, sparina velika, ali unatoč tome nitko nije bio nespreman za fizički rad. Sređivali smo zapuštena i zarasla područja kampa, oko zvjezdarnice i iznad. Trnje i raslinje je odjednom nestalo iz korijena. I nastupilo je opće zadovoljstvo. Bilo je lijepo vidjeti promjenu učinjenu zajedničkim trudom. Bilo je tu i ponosa nakon borbe s pikavim trnjem. Bilo je mnoštvo osmijeha jer je slijedio odmor i kupanje. Prije ručka bio je razgovor s prijateljem u šutnji. Zatim zvono za klopu. Zdjelice su bile pune, i za par minuta prazne. Kuhari su bili sretni, a i trbuščići. Tijekom poslijepodnevne šutnje u kampu su se čuli samo cvrčci, lahor i valovi. Taj mir je puno govorio. U popodnevnom odmoru ponovno smo se družili kroz igru. Kreativnost je bila jača strana. Malo se letjelo po zraku, malo valjalo po zemlji i puno se smijalo, ali i razmišljalo. Misa bi bila točka na i nakon koje su svi ulazili u mirniji dio večeri. Gledanje zvijezda i razgovori. San.
Radost, zajedništvo i On
Svaki dan nosio je nešto svoje. Uglavnom ono što će svi i pamtiti. Radost, zajedništvo i Boga koji se otkrivao kroz lahor, zvijezde, ljude, more, odbojku na pijesku, tjesteninu, misu, glazbu.
Jedna od interakcija bila je igra za skupljanje bodova. Animatori su smislili zadatke koji su se bodovali, pojedinci bi ih odrađivali i svojoj grupi nagradu osiguravali. Adrenalin je mala riječ za opisati tu privrženost i kooperativnost. Uglavnom se puno trčalo, ministranata i čitača je odjednom bilo u izobilju, nije nedostajalo ni glazbe, a pohvale kuharima su frcale na sve strane. U srijedu je bilo finale popraćeno završnicom koja je donosila dodatne bodove. U pola sata trebalo je odraditi 15 zadataka. Pričali su se vicevi kuharima, dečki su pleli pletenice curama, smišljale su se haiku pjesme i plesali izmišljeni plesovi, plivalo se od mola do šatora, skakalo u vodu, crtalo i penjalo. Najbolji reality show koji pomalo nalikuje Survivoru. A gdje je bio Bog?
Pobijedila je ekipa Mulaši. Nagrada je bila sladoled. Dok su pobjednici guštali grickajući čokoladu koja se topila, Božja ljubav se izlijevala na sve nas. Prijateljstvo je ipak prevladalo pa su se sladoledi razdijelili i drugo te trećeplasiranima. Sa slatkim okusom u ustima, spremali smo se za večeru i misu.
Posebnost krunice
Kroz te sunčane dane, ekipa je imala priliku naučiti plesti krunice. Moj prvi dojam je bio šok i nevjerica. Nisam očekivala nikakav odaziv, a kamoli to da je pri izlasku iz kampa svatko bio bogatiji za krunicu, dvije, tri, šest, ili njih sedam. Tolika upornost je bila potrebna i onima kojima nije išlo iz prve, ali nitko nije odustajao dok je ne bi završio. Plelo se na plaži, u šutnji, u mraku, u moru. Gdje je moguće i nemoguće zamisliti. Na kraju smo krunicu i molili i to je zaista bio poseban trenutak.
Imali smo jednu večer i klanjanje na brdu klanjanja. To je pak bio spoj nebeskog s nama. Pod zvijezdama se nebo otvorilo za naše molitve, a živi Isus u Presvetom bio je toliko opipljiv našim srcima. Mislim da se nitko ne bi bunio ondje prenoćiti.
Glazba koja spaja i band Konfucio
Tijekom tjedna, bilo je i slikanja te pisanja, bila je izrada sandučića i slanja porukica. Bilo je i rekordnog pranja suđa radi probe zbora. Bilo je dovoljno 3 minute i 57 sekundi, dobra raspodjela rada te puno smijeha, za oprati svo posuđe nakon večere kako bi stigli slaviti Gospodina onako kako zaslužuje. Nije prošao nijedan dan na Modravama, a da se nije orila pjesma. Bilo je zvuka gitari, violine, klarineta. Svaki dan prije mise okupljali bi se u našoj crkvi pred zalaskom sunca, spremajući repertoar za misu. Do odlaska iz kampa postali smo mnogobrojni zbor, koji se iz potpuno ‘raštimanog’ doveo u dobro uštiman band Konfucio. Iza imena se kriju svi oni trenuci zajedničkog osluškivanja i učenja, od zbunjenih pogleda i krivih upada došli smo do trostruko većeg broja članova i prvog pravog modravskog benda. Naš Bog je velik! Pjevaj s nama! To bi bio neki moto, što na Modravama, što u životu u kojeg smo se svi radosno i pomalo sa suzama u oku vratili.
A za kraj – magis!
U velikom magis krugu objedinili su se svi mali magis krugovi- u njima je govorio Bog. Iz njih smo izašli kao bolji i ispunjeniji ljudi. Ljudi koji više cijene dobro, koji su zahvalni na jednostavnosti. A Modrave su i ovo ljeto bile naše jednostavno ljeto- s Modrim Isusom pod maslinom, s Nježnim Kristom u lahoru, sa Svjetlećim Bogom u zvijezdama, s Milosnim Duhom Svetim u razgovorima.
Modrave, čekajte nas!
Vidimo se uskoro!
