Do početka najradosnije ljetne avanture ostalo je još stvarno malo! Jedna od zadnjih volonterskih grupa uputila se prošloga vikenda na Modrave kako bi pripremila dom za ovogodišnje sudionike. Naravno da ih je cijelim putem pratio – On. Onaj koji je dobro znao svakoga tko mu je tog vikenda dolazio, kao što i zna svakoga tko će mu doći ovoga ljeta. Pratio ih je, dočekao, blagoslivljao, otpratio, ali i ostao s njima – Bog, naš Otac. Otac koji ljubi pažljivošću i nježnošću, strpljenjem i iscjeljenjem, neizmjernim darivanjem i blagoslivljanjem. Otac koji svoju djecu zove na igranje! Igranje u ljubavi. A igrao se i s našim volonterima! Kako? To će ti najbolje ispričati naš Eduardo koji Ga je vidio kao Oca koji ljubi I u radosti I u boli, I u smijehu I u poteškoći, I u zajedništvu I u osami.
S velikom radošću sam iščekivao dan kada ću opet vidjeti divne ljude koji djejuju u SKAC-u. Put je bio težak, ali sav taj teret i uznemirenost je nestala kada sam gledao u Zagreb (tko nije osjetio ljepotu Zagreba neka pogled usmjeri prema nebu) i ljude u prolazu, a vrhunac mi je bio ulazak u prostore SKAC-a.
U prostorijama SKAC-a vlada zajedništvo i dobra atmosfera koju nije lako slomiti. Možeš se osjećati kao kod kuće. Dragulji ste ove Naše domovine. Ovo su neke moje uvodne riječi kojima želim zahvaliti vama na gostoprimstvu i darovima koje ste mi pružili. Ja sam osoba koja zapaža i pamti puno lijepih stvari (većinom lijepe) i bilo je tu puno trenutaka koje mogu opisati te mi je teško izdvojiti samo određene trenutke jer smatram da su i najmanji detalji nekada najposebniji. Zato se unaprijed ispričavam onome tko će čitati ovaj osvrt jer će biti dug. Oprostite mi 🙂
“Svaki otac čini za svoju djecu onako kako najbolje zna”
Kao manja grupa od četiri člana odlično smo funkcionirali i dobro se organizirali. To se vidjelo prilikom kupovine, podjela poslova, a i odlučivanja. Nakon Modrava sam se sjetio razgovora koje sam vodio s Antoniom. Pričali smo o odgoju i odnosu očeva sa sinovima. Najviše mi je odzvanjala njegova rečenica: “Svaki otac čini za svoju djecu onako kako najbolje zna. Kada bi znao drugačije, onda bi to i učinio.” Ova rečenica mi je ostala u sjećanju i potaknula me da promijenim svoje stajalište prema mome ocu.
Otac koji raduje u sitnicama i tješi u poteškoćama
Dobar mi je put prema Dragama, gdje je Saša odlično vozio i sama atmosfera u kombiju. Posebno doživljavam Magis krugove. Smatram Magis krug kao sredstvo za upoznavanje osoba, jer se tu vidi naša slabost, a i što nam je bitno u trenutku. Sjećam se subotnjeg jutra kada sam ugledao prirodu i osjetio toplinu, a i mir. Tu mi je bio prisutan Bog i znao sam da sam na pravome mjestu. Dobro mi je bilo kad sam s Antoniom opušteno gledao u horizont i gdje bi kraj nas letjele lastavice, gdje bi svatko od nas pokazao radost. Bilo mi je pomalo tužno napustiti u subotu Anamariju, koja je ostala u apartmanu pripremati nam ručak i večeru, dok smo mi dečki otišli u skladište. Mislio sam da će joj nedostajati društvo.
Dobro mi je bilo što smo se u Pirovcu brzo primili posla i pomagali jedni drugima. Posebno pamtim trenutak kada smo složno bacali spužve i prekrivače kreveta i kad bih osjetio strujanje vjetra koji bi me umirivao i “natjerao” da guštam u datom trenutku. Veselo mi je bilo kada smo stvarali glazbu dodajući si spužvu iz ruke u ruku. Dobro mi je bilo kad smo prilikom čekanja polica, razgovarali o vlastitim životima i tu sam pobliže upoznao Sašu i Antonia. Bilo mi je drago kada sam vidio poruku od Anamarije, gdje je poslala sliku delicije koje je spremila za nas. Ručak je bio odličan kao i svaki sljedeći obrok. Svake pohvale i zahvale Anamariji (najbolja kuharica).
Teško mi je bilo nositi kanistre na Modrave po suhozidu. Sporijim tempom sam hodio uz Anamariju i ohrabrivao je da nema još puno te koristio sam svaku priliku za odmor. Baš sam se razveselio kad su Saša i Antonio pristigli u pomoć. Nakon mukotrpnog nošenja, sjajno je bilo leći na stol i osluškivati prirodu te osjećati lagani povjetarac na koži. Nagrada od Boga.
“Daj boli smisao”
Tijekom putovanja od Modrava do kombija najviše sam osjetio Boga. Nosio sam tri “veća” trupca maslina i zbog njihovog oblika me jedan trupac probadao u srce. Što bih se više namještao, to bi neugodnije probadanje postalo. Na tom putu sam razmišljao o Božjoj ljubavi prema nama, koja se predala za nas grješnike. Razmišljao sam o tome kako Isusov križ možda nije bio uglađen i bez trnja, već neugodan i hrapav. Tada sam shvatio – ako je Bog nosio i prigrlio svoj križ za mene, tako mogu i ja za sebe i druge. Shvatio sam da kada prigrliš svoj križ, on postane lakši jer ga ne nosiš sam, već je Bog s tobom. Dodatno snagu da prigrlim križ (nošenje granje) mi je dala pomisao da ako ja nosim granje, tada netko drugi neće nositi. Tu bi bol ili nelagoda nestala i križ bi postao sladak. “Daj boli smisao”
Otac koji se daruje i proviđa, ohrabruje i štiti
Dobro mi je bilo što smo uspjeli pospremili cijelo skladište u subotu i napraviti dosta posla. Lijepo je bilo večerati i nakon večere ugodno se smjestiti i odmarati. Poseban mi je trenutak bio kad smo svi zajedno se ugodno smjestili na kauč ili stolice. Nedjeljno jutro je bilo posebno po tome što su Anamarija i Antonio ujutro pripremali ručak, dok je vani bilo sunčano vrijeme koje priliči nedjelji. Svatko od nas se odmah primio posla kako bi olakšali jedni drugima i bili što spremniji za odlazak. Vrhunac svake nedjelje je Sveta Misa. Posebno mi se dopalo pjevanje i slavljenje te druženje nakon mise. Ljudi su srdačni i veseli, a svećenik je bio otvoren i poticao na razgovor.
Izlet na križni put Posedarje ću pamtiti (usudim se reći) do kraja života. Najprije bih rekao da nas je Bog vodio jer su se naši prvotni planovi poremetili zbog različitih faktora, što mi je drago jer možda nikad ne bi upoznali Vinka. Spletom okolnosti našli smo se pred kućom kipara koji je izgradio križni put i koji je podijelio s nama svoju priču i napasti s kojima se susreće u svakodnevici. Po mom mišljenju Bog je upravo nas stavio na njegov put kako bi ga ohrabrili, divili se njegovim kreacijama (za što je sve zaslužan Bog) i jednostavno ga potaknuli da ne odustane od rada. S druge strane je Bog meni ukazao da mali čovjek može jako puno kada se radi na slavu Božju te da ništa nije nemoguće. Bit će kušanja, ali tu je Bog koji nas štiti.
Ostalo je još nekoliko praznih mjesta u srednjoškolskom terminu. Želiš upoznati Boga kao Oca možda i po prvi put u svome životu? U svojim tinejdžerskim godinama žudiš za igrom s našim Ocem i najboljim provodom ikad? Nemoj propustiti ovu priliku! Prijavnicu pronađi na linku.
