Ljudi su znali ostati u čudu kada bih rekla da nisam bila na Modravama, a već sam neko vrijeme bila „inventar“ u SKAC-u (zbor, učenje, volontiranje). O Modravama sam često slušala, o Modravama sam čitala, o Modravama sam sanjala slušajući i čitajući priče duboko urezane u srca Modravaša. San o Modravama je trajao dok se nisam budna (ipak pomalo nespremna) našla tik od toga mjesta gdje Bog ljetuje (srpanj 2017.), dok nisam srela mlade s kuferima i vrećama kako čekaju prijevoz do mjesta koje će nam tjedan dana biti zajednički dom. Iako sam dugo sanjala taj trenutak, pitala sam se kako ću, puna unutarnjih borbi i strahova, živjeti među tako vidljivo radosnim ljudima. Čekajući prijevoz, upoznavali smo se i već tada sam shvatila da mi je ta radost nedostajala i da sam na pravom mjestu u pravo vrijeme.
Prvi dodir s Modravama, modravskim kamenjem i maslinama, modravskom toplinom, ostat će u meni kao trajni osjećaj i dokaz Božje neizmjerne snage i ljepote stvorenog. Animatori, duhovnici, domaćini i svi koji su se pripremali za susret s nama, dočekali su nas raširenih ruku i s osmjesima na licima, što je bio znak da nas čeka radostan tjedan, pun topline (ne one sunčeve), molitve i predanja. Posebno sam bila sretna jer sam vidjela poznata lica među animatorima (isti oni čije priče su me potaknule da posjetim to divno mjesto). Nisam ni slutila da je ovaj početak tek kap u moru prekrasnih trenutaka koji će se događati ostatak tjedna. Božja blizina, Božja ljubav u mladima oko mene, Božja snaga u prirodi, u svakom zamahu vjetra, u svakom kamenu i maslini. Svemu tomu sam se divila, a osobito u vrijeme sv. Mise pod otvorenim nebom među maslinama i u vrijeme duhovne note (vrijeme koje se na Modravama provodi u molitvi i šutnji svaki dan). Dvosatna šutnja u vrijeme velikih vrućina ne zvuči baš privlačno, ali čovjek ne može ni zamisliti koliko Bog blagoslivlja u tim trenucima i koliko ti trenuci čovjeku mogu otkriti i otvoriti neke nove spoznaje, neke nove ideje, koliko ga mogu ohrabriti i ukazati mu na to da je Bog uvijek tu…
A što se događa na Modravama kada nije tišina, kada nije duhovna nota? Isto što se događa i za vrijeme duhovne note, samo ne u tišini. Diviš se, moliš, razmatraš, proživljavaš ono o čemu si razmišljao za vrijeme duhovne note, dijeliš s drugima neke svoje misli i strahove. Ovo posljednje se posebno očituje kroz večernje kateheze, vrijeme kada u grupama razgovarate i dijelite dio svog života i sebe osobama koje znate tek koji sat/dan, ali to vam nije problem jer oni spremno čekaju da udijele savjet, utjehu, da se s vama raduju. Uistinu se svakim danom sve više osjetila ta povezanost i otvorenost unutar grupe (predivna grupa Žute izbjeglice haha s animatoricom Tajanom Andrle), ali i s drugima. S nekima više, nekima manje jer ipak je riječ o velikoj grupi i teško je sa svima razgovarati, ali svima se na licima vidjela otvorenost i spremnost na odvajanje vremena za razgovor, a tu posebno treba istaknuti duhovnike (Toni Faltak i Roko Ivanović) koji su neumorno ispovijedali i primali na razgovore. Ne treba zaboraviti na rad, koji je također dio modravskog programa. Ne bih to nazvala rad nego zahvala za ono što Modrave čine u ljudskom srcu, u mnogim srcima i činit će još mnogim srcima. Također vezano uz rad, košenjem trave, pomaganjem u kuhinji…gradimo zajedništvo koje ostaje utkano u Modrave.
Za kraj sam ostavila vrhunac toga tjedna, četvrtak, klanjanje pod zvijezdama. Kolika je samo milost klečati na modravskom brdu i u tišini, pod vedrim nebom prepunim zvijezda, zahvaljivati i moliti za sve ono što je prošlo, što se trenutno događa i za ono što će se još očitovati…Kao i svaki rastanak, i ovaj je bio težak, kako od tih predivnih radosnih ljudi, tako i od vječnih i predivnih Modrava, ali već sada opet sanjam Modrave i čekam svoj ovogodišnji termin, kada ću se opet probuditi na istom mjestu.
Monika Krijan
