Mnogim volonterima SKAC s vremenom postane pravi obiteljski dom, a isto se dogodilo i s našom – Lorenom Kasalo! Nekad znam reći da samo još ne spavam u SKAC-u, ali onda se sjetim da je i to nekad slučaj, posebno kada su u pitanju cjelonoćna klanjanja. Njezin put do SKAC-a počeo je još u salezijanskom oratoriju na Kmanu u Splitu. Tamo sam kao srednjoškolka bila salezijanska animatorica i gledala kako puno starijih animatora s vremenom odlazi u SKAC. U mojoj glavi to je bilo mjesto gdje mladi katolici idu kada završe srednju školu i nekako mi se podrazumijevalo da ću i ja krenuti jednom kada upišem fakultet, gdje god to bilo. A tako je i bilo. Dolaskom u Zagreb na studij Lorena se zajedno sa svojom prijateljicom uputila do adrese Palmotićeve 31 i zakucala na vrata – 3D formacije.
Godine: 21
Zanimanje: studentica psihologije
Što radiš u SKAC-u, a što izvan njega? U SKAC-u sam dosad bila polaznica 3D-a i animatorica. Izvan SKAC-a planinarim, vježbam, trčim, čitam, volontiram, uživam u svom malom krugu velikih ljudi i tu i tamo studiram 🙂 .
Što voliš? Izazvati samu sebe, otići na nova mjesta, napraviti nešto što još nisam.
Čega se bojiš? Da ću propustiti priliku za rast.
Omiljena SKAC vrijednost i kako je živiš? Hrabrost- izlazeći iz sebe, idući u neugodno i riskirajući neuspjeh.
Najbolji eksperiment u gradu
Posljednje tri godine provela je u formaciji koja joj je donijela brojne plodove. Na prvoj godini naučila sam se važnosti malih stvari, pospremanju kreveta svaki dan i čišćenju wc-a. Okušala sam svoje prvo tuširanje u hladnoj vodi i borila se s betonom. Vježbala sam se u neugodi i naučila nalaziti smisao u tome. Kako je to drukčije kada te šake bole, ali imaš to za što prikazati. Koja je radost onda moći trpiti fizičku bol jer ima toliko vrijednih stvari i ljudi za koje to želim istrpiti.
Na drugoj godini, njenoj najdražoj, ušla je u dublji odnos s Prijateljem. Tada su se ispravile mnoge moje krive slike o Bogu i nastale su neke nove, bistrije i realnije. Naučila sam kako iskrenije voljeti i biti spremna primiti ljubav.
A posljednja, treća godina, osim zanimljivih predavanja, Loreni je donijela i posebnu ulogu –onu animatora. Mislim da je to baš poziv i da je svaki animator na taj način pozvan više služiti Bogu. Kako nam govori, za nju animatorstvo samo po sebi nije cilj, već mu je cilj služenje. Kada si tako postaviš u glavi, onda su i izazovi prilika za rast, a ne problemi. I dok je u početku bila fokusirana na samu sebe i to obavlja li svoju dužnost dovoljno dobro, s vremenom joj je Bog podario dar usredotočenosti na Njega. Baš je bilo predivno kada sam se do kraja prepustila. Ne možeš ti falit, koliko On može popravit!
Zašto bi drugima preporučila da se uključe u 3D? 3D je program kojemu je cilj oblikovati osobu tako da lakše uđe u odnos s Bogom. Na taj način postaješ bliže onoj slici kakvom te On zamislio. Osim što postaješ Njemu sličniji, ovdje možeš naći prijateljstva za cijeli život, večeri ispunjene smijehom i radosti, najbolje eksperimente u gradu, ali priliku za veliko davanje. Prijavi se i dođi, sigurno ovdje ima nešto za tebe!

Misija: Tanzanija
I dok Lorena s radošću daje svoje vrijeme SKAC-u, uskoro je čeka jedna puno veća avantura – ona u dalekoj Africi. Naime, Lorena za nekoliko dana odlazi na volontiranje u sirotištu sv. Ante u Tanzaniji. Jedno od mojih najranijih sjećanja je upravo ono u kojem kao mala djevojčica sjedim ispred tv-a gledajući dokumentarce o Africi i maštajući kako ću i ja jednog dana tamo otići. Kako sam odrastala to mi se činilo sve nerealnije i nekako sam zakopala tu želju u svom srcu. Međutim, početkom ove akademske i 3D godine, Loreni je sve više zapinjalo u uhu kako je netko išao tamo. Shvatila je kako to sve – i nije tako nemoguće.
Jedan od ključnih trenutaka u njenom razlučivanju bio je nagovor p. Mislava na trećoj godini 3D-a, vezan uz temu poziva. Dok je on govorio o pozivima u srcu i kako ih treba osluškivati, ja sam počela sve intenzivnije razmišljati o odlasku u Afriku. Bila sam jako oprezna tada, počela sam samo istraživati o svim udrugama u Zagrebu preko kojih bih mogla otići, ali još uvijek s dozom straha i opreza. Nakon mjesec dana uključila sam se u udrugu Kolajna ljubavi gdje su počele moje pripreme u obliku tečaja i volontiranja u dječjem domu u Zagrebu.
Molitva za Afriku postala je dio njene svakodnevice, a što je vrijeme prolazilo bila je sve sigurnija u svoju odluku. Bog je bio onaj koji jasno pokazuje put i kaže mi da se ne bojim. Najveći izazov je za Lorenu zapravo bila okolina – zabrinuta obitelj. „ Pa ima djece i u Hrvatskoj.“ „Bolje im pošalji te novce ,a ti ostani ovdje“ „Zar nema nitko drugi da ide?“ Ovo su bile rečenice koje sam nerijetko slušala posljednjih mjeseci, ali kako sam u srcu osjećala mir i radost zbog svoje odluke, ostala sam ustrajna i odlučna. I dok se nekih stvari i sama boji, kao što su bolesti i zaraze, to nije ono što će je sprječiti u naumu. Kao što je p. Bojan rekao na jednom 3D nagovoru:“Hrabrost je kad se bojiš, ali znaš da je ono što te čeka iza toga straha vrijednije.“
„Ljubav sve prašta i sve podnosi“
Kako za nju volontiranje predstavlja čin kojim nešto daješ, a zapravo dobivaš čistu ljubav, s nama je podijelila i jednu posebnu priču o volontiranju u dječjem domu u Zagrebu. Poseban mi je bio jedan dječak koji se ponašao buntovno, neposlušno i pružao otpor ikakvim autoritetima. Kada sam ga tek upoznala nisam ni sama znala kako se ponašati, kako odgovarati na njegove provokacije i neposluhe. Odlučila sam da ću ga nastaviti voljeti. Nakon nekoliko sati njegovih spački i mojih blagih opomena ispunjenim strpljenjem, došao je do mene i jako me zagrlio. U tom trenu postala mi je jasna ona – „Ljubav sve prašta i sve podnosi“.
Za kraj, naše Modrave koje ovoga ljeta slave 20 godina osnivanja nisu zaobišle niti Lorenu. Modrave su ono mjesto gdje dođem u kaosu od ljeta i sezonskog posla, a On mi svake godine pokaže da je tu i da nije važno kakva sam jer On želi ljetovati sa mnom. Bog je u danu koji ima 24 sata, ali čini se kao da traje 48. U suncu, koži punoj soli, modravskoj hrani, skromnosti, smijehu i veselju i u osobama iz čijih očiju vidiš Krista. Onog istog Krista kojeg i mi vidimo u očima Lorene svaki put kad na naš put skrene.

