Naša prva godina 3D-a prošlu je nedjelju krenula put Sljemena. Kako im je bilo pročitajte u osvrtu koji slijedi.
Kako sam taman zadnja dva dana volontirala s krizmanicima, nisam mislila da ću naći snagu ustati i krenuti put Sljemena. Tim više dok sam vidjela vrijeme vani, tim više što sam čula kako dosta ljudi neće ići. Ipak, nešto mi nije dalo mira, morala sam poći. Dok smo autom stizali prema tunelu, nisam imala pojma što me čeka. U tim trenucima saznajem da imam lošu obuću za planinarenje i dobivam poticaj da idem kombijem na Sljeme. Postajem tužna, jer neću moći na “pravi način” obaviti eksperiment. Prvi u nizu. Dok kisnem lagano, u jednom trenutku Gospodin je zasigurno čuo moje vapaje i preko najbolje prijateljice mi govori: “Pripremao sam te za ovo, ideš.” I dobila sam na noge “bakandže” u kojima sam mogla i trčati po blatu. Podijelili su nas u grupe po četvero. Dok sam gledala koje osobe to krasi broj osam poput mene, ugledala sam neka poznata vesela lica. Četiri osobe iz moje grupe su bile četiri osobe s brojem osam. Pomislih, ma je li moguće. I čini se da je, imao je On neki plan za nas. U prvoj polovici puta provela sam spontano, ugodno, zapravo predivno vrijeme, ispunjeno Duhom Svetim u razgovoru s prijateljem iz grupe. Koliko živimo jedan različit život, a u suštini smo toliko slični. Poslije toga se spajamo s grupom sedam jer je nestalo papirića i naravno još jedan član naše grupe nam se priključuje. Mic po mic skoro smo svi bili na okupu. Uspjeli smo odgovoriti svega na dva pitanja koja smo dobili, jer smo si između svakog pitanja postavljali još pitanja, ovisno o odgovoru osobe. Svatko od nas je, čini mi se imao potrebu usmjeriti, dati priliku osobi koja odgovara na pitanje da svoj odgovor sagleda iz više perspektiva, svi smo bili pomalo animatori jedni drugima. I tu mi je bio Bog. Tu sam osjetila posebno zajedništvo među nama. Prije nego sam došla skroz do kraja, u jednom trenutku sam pomislila da je gotovo, nemam više snage, padam. Sve mi se zabijelilo. Krenula sam teturati i samo sam se molila da netko naiđe. Nakon nekog vremena došla je ekipica s Tomislavom, koji me odlučio ponijeti jedan dio puta jer mi je bilo slabo. Dok sam bila na njegovim ramenima, osjećala sam se kao da sam na Njegovim ramenima. Da me čvrsto drži i ne pušta me. Koliko god gubila ravnotežu, ne da mi da padnem. I tu mi je bio Bog. Došli smo gore, krenuo je Agape dio. Saznali smo da ne stignemo na Misu, što me rastužilo taj tren, no dogodilo se nešto puno bolje, kako to obično biva s našim Tatom. Uslijedio je Magis nakon kojega smo krenuli nazad prema kući, skoro svi, ali ne i JAKI. Odlučili smo pješke krenuti nazad. Ta ideja mi nimalo nije zvučala privlačno, ipak otišla sam. I neka sam! Divno je bilo. Po silasku u tunel, ekipa iz dva auta se uputila na Misu u župu Marije Pomoćnice na Knežiju. Slika nas umornih, blatnjavih, u stojećem položaju cijelu sv.Misu, a opet nekao radosnih i raspjevanih lica, neopisiva je i jedino je može dati naš Krist. I da, priključila sam se na zbor na Knežiju, jer sam kroz cijeli današnji dan kroz više puta dobivala podsjetnik kako je zapravo to moj najosobniji dio molitve i da više ne smijem zakopavati svoje talente. Bogu hvala na svemu.
Dajana Ravlija
