U ponedjeljak 18.11.2019., sudionici sve tri godine 3 D formacije zajednički su pogledali film “Glavu dolje, ruke na leđa”. U nastavku možete pročitati kakav je utisak film ostavio na njih:
“U filmu kojeg smo gledali bilo je puno situacija koje su ostavile dubok dojam na mene. Posebno mi se urezalo ono što je jedan branitelj rekao, da je njega spasila vjera i da je zbog nje uspio podnijeti sve to. Također, jako me se dojmilo kako su izrađivali krunice od kruha te povratak i susret branitelja sa svojim obiteljima. Bilo je to konačno vraćanje nade i buđenje zahvalnosti što su ti ljudi preživjeli i što je to prošlo.
U filmu je većina branitelja uspjela ostati „sabrana“, a posebno me pogodilo kada su pričali o susretu sa svojim obiteljima te su tada počeli plakati. Čovjek kojega dijete nije prepoznalo… Branitelj koji je pričao o tome koliko mu je značilo kada se vratio u svoje selo i kada su ga ljudi tamo dočekali… Gledajući taj film sam imala osjećaj da je to nešto nestvarno, nisam mogla to pojmiti. Nikada skoro u životu situacije nisu crno-bijele, kao u bajkama koje su napisane s tako jasno izraženom razlikom dobra i zla da bi nas naučile prepoznavati zlo i kloniti ga se, ali ova situacija je bila crno-bijela. Ljudi koji su bili zatočeni su istinski junaci. Oličenje hrabrosti i požrtvovnosti, snage… Ljubavi… Jer sve što su činili, činili su za druge. Trebamo biti zahvalni herojima Vukovara što su za nas podnijeli toliku žrtvu kako bi mi mogli slobodno hodati po slobodnom hrvatskom tlu. Danas je “sve” mirno, staloženo, životi funkcioniraju, a Hrvatska postoji i za to možemo biti zahvalni upravo braniteljima.”
Ana Althea Šehić
“Gledanje filma „Glavu dolje, ruke na leđa“ na mene je ostavilo veliki utisak. Općenito volim naučiti/ pogledati nešto vezano uz Domovinski rat jer smatram da je to bitan dio hrvatske povijesti koju ne smijemo zaboraviti, ali isto tako ne smijemo i mrziti na temelju toga. Situacija u kojoj se vojnik u zarobljeništvu diže i izgovara da oni nisu Ustaše i da će se vječno pjevati Lijepa naša je trenutak filma koji me toliko dirnuo. Imam osjećaj kao da sam ja bio tamo i ponosno stajao uz njega, kao brat Hrvat. Sve ovo nam govori da svaki rat nosi poraz na obje strane na mnoge načine i da je na nama mladima da shvatimo važnost našeg domoljublja te da budemo ponosni na naše pretke i da dalje razvijamo u tom duhu našu Hrvatsku.”
Tin Majnarić
Nakon filma je slijedilo dijeljenje u grupama. Kako su završavali rad u grupama, tako su malo po malo krenuli prema Vukovarskoj ulici te su putem dalje razgovarali o svojim dojmovima. Kada su došli u Vukovarsku ulicu, zapalili su svijeće i pomolili se.
