Dio nas 3D-ovaca posjetio je Zakladu „Čujem, vjerujem, vidim“ i podružio se s osobama s
intelektualnim poteškoćama. Premda smo tamo proveli samo dva sata, to je bilo dovoljno da
ih upoznamo i preuzmemo dio njihove jednostavnosti i radosti. Vrijeme smo proveli
predstavljajući se jedni drugima, a najvećim dijelom pjesmom i plesom.

Evo što kažu iz prve ruke oni koji su prisustvovali:

„Ovo mi je bilo prvo iskustvo takvog tipa i, iako mi se ideja jako svidjela, nisam znala što
očekivati. Osobe s intelektualnim poteškoćama uvijek sam samo gledala na televiziji ili
internetu, ali neko bliže iskustvo nisam imala. S jedne strane me jako veselila pomisao da ću
upoznati ljude koji žive na takav način i u potpuno drugačijem svijetu nego mi, zanimalo me
kako oni žive i kako doživljavaju svijet oko sebe. No moram priznati da me unatoč svemu
tome uhvatio mali strah i nesigurnost. Najviše od svega bilo me strah da neću znati prići tim
ljudima na pravi način, da im se neću znati obratiti, možda razumjeti ih ili da ću možda nešto
krivo reći što bi ih moglo povrijediti. Međusobnim sam upoznavanjem, druženjem, plesom,
razgovorom upoznala toplinu i životnu radost tih ljudi. Iznenadilo me koliko im je malo
potrebno da budu radosni i kako uistinu cijene i mali trud i pažnju koja im se pokaže i koliko
ih to zapravo usreći. Mislim da su takvi ljudi i takvo okruženje baš pravo osvježenje za našu
zajednicu. Vedrina koju oni pokazuju ne može te ne usrećiti i onako malo zagrijati oko srca”.

“Osjećaj da sam nekoga tako malom sitnicom usrećio, uistinu me čini ponosnim i sretnim. Ta
dva sata koja smo proveli s njima, pobjegli smo malo od naše stvarnosti i uživali zajedno s
njima daleko od svih briga i obaveza koje imamo, a mislim da bi baš tako nešto svakome
dobro došlo s vremena na vrijeme!“

„Oni su primjer kako je za sreću malo potrebno. Ja, kao osoba koja je netalentirana za
pjevanje, pjevala sam bez prestanka. Mogu reći da su mi uljepšali dan i da sam motivirana
doći im opet.“ ?

Vaši „Velikodušni“