Gdje su dvojica ili trojica okupljena u moje ime ondje sam i ja, rekao je Gospodin. Upravo takvo zajedništvo mladi 3D-ovci imaju priliku kušati svakoga tjedna u svojim grupama, gdje zajednički produbljuju teme s nagovora, međusobno se ohrabruju, dijele teškoće i u svemu tome traže Boga. No, oni to ne čine samo u molitvi ili dijeljenjima u MAGIS krugu. Često, zajedništvo i Božju prisutnost kušaju čineći zajedno svakodnevne aktivnosti kao što je čišćenje ili pak one malo manje svakodnevne kao što je odlazak na Sljeme i sanjkanje usred noći. Prilike su to kada u stvarnosti djelima imaju priliku proživjeti što su na nagovorima naučili, čuli ili osvijestili. Tada kušaju i zajedništvo i osjete da nekome pripadaju. Upravo jedno takvo iskustvo podijelile su s vama dvije sudionice prve godine. Kako su usred straha, izgubljenosti i umora pronašle Boga koji im je donio snagu, smijeh, radost i toplinu zajedništva u noćnom sanjkanju, pročitajte u nastavku! 🙂
“Meni je na Sljemenu bilo predivno. Iskreno, prije nego što smo krenuli mislila sam da ćemo se smrznuti jer je bila večer i nisam imala adekvatnu odjeću. Ali eto, dobro sam se obukla i uzdala se u Boga. Nisam ni razmišljala o tim stvarima kada sam došla. Već je sve palo u zaborav; i hladnoća, i vrijeme i umor i ispiti i sve ostalo. Kao da je vrijeme stalo. Samo je smijeh, radost i zajedništvo prevladavalo. Tu mi je ujedno bio i Bog. Bio je i u tom snijegu čija je bjelina osvjetljavala sve oko nas. Nije uopće izgledalo kao da je 10 navečer. Bog je bio i u tišini livade, šume i u tom miru – bili smo sami, a osjećala sam se tako sigurno i spokojno. Bog mi je bio u tome što sam imala toliko snage i osjećala se toliko odmorno, iako sam imala dan pun obveza i nisam stajala. Isto tako, nikad u životu se nisam sanjkala tako da je taj prvi spust niz padinu koja je samo tvoja (jer nije bilo nikoga i možeš se bez straha spustit) bio nešto posebno. Bilo mi je lijepo čak i kad bi netko pao, oni u blizini bi mu potrčali u pomoć i pružili mu ruku da ustane. I poslije toga sve iznova. Bol ni ne osjećaš! I za kraj, Bog mi je bio u grijanju i druženju prije i nakon na toplom. Cure su svirale gitaru, odradio se poseban magis krug, stvari su se onako mokre sušile po radijatorima, čak se i nazdravilo, a bilo je i kolača. Pa di ćeš bolje!”
“Nikada do sada nisam išla na Sljeme. Kad je Lorena rekla da ćemo ići na Sljeme, baš sam se razveselila. Moram priznati da sam bila malo nervozna. Što očekivati tamo, kako će nam biti, hoće li mi noge biti mokre od snijega? Svakakve sitne brige su mi dolazile na pamet. Kada smo došli do lokacije i ostavili kombi, odmah smo se suočili s preprekom. Ne znamo gdje točno ići, koji puteljak će nas odvesti do paterove kućice. Na kraju smo krivo skrenuli pa smo se penjali na sve četiri po snijegu iznad koljena. Tu mi je bilo zanimljivo kako smo svi ostali pratili Katarinine tragove u snijegu. Zanimljivo je i što smo se cijelo to vrijeme smijali i nekako s lakoćom to sve odradili. Kućica do koje smo došli izgledala mi je prekrasno, a još ljepše kad smo ušli u nju. Podsjetila me na kuću moje bake. Baš je odisala toplinom. Tamo smo se još opustili dok smo čekali dio ekipe da nam se pridruži. Nekoliko nas je vidjelo gitaru pa smo ju uzeli i učili se, pokazali ako nešto znamo. Taj trenutak mi je baš ostao kao nešto posebno. I konačno, sanjkanje. Kad sam vidjela tu veliku padinu niz koju se “moram” spustiti, bilo je malo strašno, ali stvarno sam se brzo odlučila na spust. A i pala sam brzo. Ali dobro, idemo dalje. Prvi put kad sam se uspješno spustila, bez padova, suze su mi krenule na oči. Baš sam osjetila radost u tom trenutku. Došla mi je misao kako smo sami tu, negdje na Sljemenu, oko nas je Zagreb, užurbanost, a mi smo tu i uživamo. Kao da ne postoji nikakva briga tamo dolje. Samo čuješ vriskove i smijeh dok se netko spušta, pa onda prepričavanje doživljaja nakon tog spusta. Sjetim se Monikinih riječi “ovo mi je najbolji dan u ovoj godini”. To jednostavno sanjkanje je probudilo nešto lijepo u svima nama, svakome na poseban način. Mene je pratila lakoća koju inače ne osjetim, a znakovito mi je bilo ustajanje nakon svakog pada. Iako te boli, trčiš uz brdo da se ponovno spustiš i da probaš ovaj put bez pada. I onda uspiješ, sretan si, osmijeh je toliki da te bole obrazi od smijanja. Ovo je i prikaz mojeg traganja za Gospodinom. Dok pišem, sad vidim koliko je to važno bilo za mene osobno i koliko je Gospodin pratio to naše sanjkanje i dao svakome neki dar, nešto za što zna da nam je bilo potrebno.”
Iz ljubavi prema bližnjemu proizlazi zajedništvo, iz zajedništva radost, a radost nas vodi Bogu. I upravo tome naše sudionice prve godine 3D formacije svjedoče. Veseliti se “malim” svakodnevnim stvarima i pronalaziti Božju prisutnost u bližnjemu, u prirodi i u osmijehu koji darujemo drugome – to je put do svrhovitog i ispunjenog života. Ako se i u tebi rodila želja za takvom jednostavnošću življenja, odvaži se i uključi u naše eksperimente. Možda te baš ondje čeka tračak Neba za kojim čezneš!
Ako nas želite podržati u nastojanju da mladima pomažemo mijenjati život s Bogom kroz 3D formaciju, donirati možete uplatom na račun: HR6924840081502006471 ili preko QR koda
