Svibanj je mjesec posebne pobožnosti Blaženoj Djevici Mariji. Kako bi ga istinski proživjeli s njom, ovaj mjesec želimo razmatrati otajstva krunice. „Krunica je najmoćnije oružje za dodirnuti Srce Isusovo, našega Otkupitelja, koji je toliko volio Svoju Majku.“ (sveti Ljudevit Montfort). Razmatrajući otajstva krunice mi upoznajemo našu nebesku Majku i Gospodina intimnije. Kako i sam papa Ivan Pavao II. govori: „Moliti krunicu nije ništa drugo već razmatrati s Marijom Kristovo lice.“  Ponedjeljak je dan za radosna otajstva, a u Marijinu radost uvodi nas razmatranje našeg Tomislava:

Radost. Nisam najsigurniji što to znači, ali sto posto znam da za njom čeznem. I ako je nešto sigurno, sigurno je da svaki čovjek želi biti sretan i radostan. Jedna od meni dražih definicija radosti je ona koja je naziva Božjim iznenađenjem. Nije to isplanirano savršenstvo ispunjenosti svih potreba, trajno stanje onoga što medicinari nazivaju homeostazom. Ne, puno je dinamičnije od toga. To je prolaz kroz ringišpil života, uspone i padove s određenom sigurnošću, spoznajom da je Bog uz nas. Nadom da će sve biti dobro, tj. da sve već jest dobro. Da se Isus za sve brine i za sve već pobrinuo. To je pogled unatrag očima koje prepoznaju njegova velika djela u nama i s nama te pogled naprijed očima punim nade i vjere koja se raduju budućnosti i onome što nam Gospodin tek sprema. One u preprekama prepoznaju izazove, stepenice po kojima ćemo rasti. Radosna otajstva su škola upravo toga pogleda.

Kada malo promislimo, ovo i nisu baš vesela otajstva. Ludo obećanje veličanstvenog bića da će siromašna djevojka roditi Sina Božjega; tko se ne bi prepao takve navale odgovornosti? Samotno planinarenje trudnice te ispomoć njenoj starijoj do zuba trudnoj rođakinji – i ne zvuči najzabavnije. Porađanje Sina Božjeg na gostujućem terenu u siromašnoj štali grijanoj zadahom domaćih životinjama jer se za njih nije imalo mjesta – nije baš san svake trudnice. Proroštvo da će mač tuge probosti srce majke koja se tek obradovala sinu kojeg je donijela na svijet – podosta grubo spuštanje na zemlju i uništavanje snova svih mladih roditelja kako njihovom djetetu neće ništa nedostajati. I u konačnici, gubitak djeteta od Boga povjerenog samo da bi se roditelji uvjerili da njihov dvanaestogodišnjak više nije njihov, da ga trebaju pustiti da prije svega bude sin Oca koji ga je poslao i koji će o njemu brinuti i kada oni ne mogu.

Ono što svim ovim zastrašujućim i bolnim otajstvima daje radost jest upravo Marijina spoznaja da je Bog uz njih. Svoj svakidašnji „da“ izgovarala je stavljajući pouzdanje u Boga. „Ne razumijem, ali ti, Oče, znaš što radiš.“ Dobila je slobodu u spoznaji da, premda svom djetetu želi omogućiti dostojanstven, miran te bezbolan porod i život, Bog ne očekuje od nje nemoguće, traži samo da daruje ono što u tom trenu ima i može. Koje olakšanje kada shvatimo da nas je naš Otac pozvao baš takve kakvi jesmo, premda se sami nerijetko smatramo nedovoljno dobrima.

Korijen kršćanske radosti upravo je u otajstvu Utjelovljenja. U predivnoj spoznaji da Bogu ne trebaju čuda i veličanstveni uspjesi. Ne želi od nas drugo nego da ga pustimo da bude s nama tu gdje jesmo: pripadnici određene obitelji, naroda, s nesavršenostima koje nosi ovaj zemaljski život. On nas toliko voli da je radije nego daleko na nebu, htio biti blizu nama, pa bilo to i u smrdljivoj štalici. Otvori nam, Duše Sveti, srca za tu spoznaju veličine tvoje ljubavi. A onda… onda nam neće biti kraja, onda ćemo žariti i paliti, nositi tu ljubav svim Elizabetama, ne držati vlastiti život i ljude oko sebe samo za se, već ih pustiti, prikazati na euharistijskom oltaru kako bi drugi imali život.

Psalam 34 nam obećava „mnoge nevolje ima pravednik, ali ga Jahve iz svih izbavlja“. Anđeo pozdravlja  djevojku koja će postati majkom Božjom riječima: „Gospodin je s tobom!“ i umiruje je govoreći: „Ne boj se Marijo, ta našla si milost u Boga“. Daj i nama, Gospodine nadu da uvijek držimo pogled na Kristu, na dobru, da budemo otvoreni životu i onome što nosi. U napasti smo nekad, gledajući svu pokvarenost ovoga svijeta pitati se: „Pa tko bi nanj htio donositi novu djecu?“. No upravo je otvorenost generacija imenovanih u Isusovom rodoslovlju, među kojima bijahu mnogi veliki grešnici, omogućila dolazak Onoga koji ima otkupiti Izraela, pa tako i te same grešnike. Što nam ostaje ako izgubimo nadu? Za koga graditi bolji svijet ako ne za našu djecu? I naši su se roditelji usudili sudjelovati u stvaranju jednog novog, našeg svijeta i zato smo sada tu da se divimo ljubavi Božjoj i nosimo je drugima.

Darom svog pouzdanja pobijedi naše obeshrabrenosti. Marijo, budi nam uzor da pustimo prostor Bogu. Ne možemo sve sami, ne znamo sve sami, ali ni ne moramo sve sami. Molimo te za radosne oči, za radosnu dušu, za radostan život. Sada i u vječnosti. Amen.

Ovoga ljeta nudimo vam da iskusite Više u stvorenome s Gospom, da u sljemenskoj prirodi okusite radost kakva je i samu Gospu obasjavala u svim životnim situacijama jer je cijelo svoje pouzdanje stavljala u Boga. Tome istome se želimo učiti i mi. Prijavnicu pronađi na LINKU.

Razmatranje: Tomislav Kaurloto
Fotografija: “Jump for joy” Corbyja Eisbachera