Zanimanje: Studentica psihologije, a radim kao konobarica i animatorica… i freelance grafička dizajnerica xD

Što trenutno radiš u SKAC-u i izvan njega?
Trenutno sam samo na organizaciji Modrava (ako se dogode xD)
Izvan SKAC-a inače studiram i radim, učim portugalski i korejski, crtam i meditiram o životu dok po stoti put gledam ‘The Breakfast Club’ ili ‘Mentalista’

Omiljena SKAC-ova vrijednost i kako ju živiš?
Nikad mi nije bilo teško prilagoditi se promjenama, štoviše volim promjene i avanture života, njegovu spontanost, tako da bih rekla domišljatost. No nekako mi se čini da su domišljatost i herojstvo dvije strane istog novčića jer sva spontanost i analitičnost svijeta ne znače ništa ako nema herojstva, hrabrosti za uistinu pokrenuti se i djelovati. Bez herojstva domišljatost ostaje samo ideja.

Čega se najviše bojiš?
Onog straha koji se javlja dok postoji domišljatosti, ali nema herojstva – uspjeha… Većini ljudi koji me znaju to ne bi imalo smisla, smatraju me avanturistom. To i jesam, no većinom biram više-manje kalkulirane rizike i situacije. Bez obzira koliko nešto što odlučim drugima izgledalo ludo ili spontano, iza toga postoji s moje strane puno analiziranja dok se ne odlučim za to nešto. Uspjeh, s druge strane, u bilo kojem području je nekontroliran i nemoguće ga je izanalizirati. Neobuhvatan je jer nikada ne možeš znati koje sve svjetove kriju ta vrata. Ali jednom kad zakoračiš preko praga, nema povratka natrag. Neuspjeh je lagan – padneš i ustaneš. A uspjeh u sebi krije druge borbe i što je veći, nosi ih sve više. Tako da bih rekla kako se s tim strahom najviše borim. Strahom od uspjeha koji skriva trajnu promjenu, veliku žrtvu i neizvjesnost.

Što najviše voliš?
Ovo je teško pitanje… volim puno stvari. Učiti, otkrivati nove kulture, upoznavati druge ljude, slušati jezike, tražiti smisao tamo gdje ga na prvu možda i nema. Volim planinariti jer me ništa ne odmori poput mira koje nosi planina, ali volim i sjediti i čitati kvalitetnu knjigu ili gledati neki filmski klasik… ili Marvel xD
No najviše od svega volim psihologizirati i filozofirati… otkrivati čovjeka, njegov unutarnji svemir koji je ujedno tako jednostavan i bezgranično kompliciran, otkrivati njegov smisao i ono što ga pogoni. Pitati se ‘zašto’ i otkrivati ‘zato’. Volim se diviti. Prirodi, slikama, arhitekturi, ljudima, spontanosti života i svemu čime urodi ako se odvažiš, suprotstaviš strahovima i odgovoriš na poziv.

Zašto volontiraš?
Dok sam trenirala atletiku najdraži su mi bili početak i kraj. Početak zbog onog osjećaja adrenalina, nestrpljenja, iščekivanja koji samo čeka pucanj kao znak da može krenuti. I kraj zbog onog osjećaja koji imaš kad se u potpunosti razdaš. Ali da bi mogao uživati u početku i kraju, moraš se apsolutno dati u pripreme prije početka i u utrku dok traje.
Na taj način nekako gledam i volontiranje. Predivan mi je početak – ne znaš još što se događa, kako će završiti, ali potrudio si se, sve je vodilo prema tom početku i sad si tu – spreman razdati se. I onda slijedi rad, odricanje, nekad muka ili nesigurnost, nekad ti se čini i da nema možda smisla, ali ipak uživaš u procesu. Sve dok ne dođe kraj – i osjećaj zadovoljstva i ispunjenja je velik onoliko koliko je veliko bilo tvoje predanje. A nagrada za sav trud i rad su promjene koje vidiš, iako bile one najmanje – osmijeh, suza, zagrljaj, lijepa riječ. Osjećaj postignuća je onoliko dubok koliko je veliko i kristoliko bilo tvoje predanje.

Namaz od avokada i paprike

Marija Michaela je jedna od onih osoba koje svaka udruga/organizacija ili zajednica poželi imati. Sjećam se vremena kad nam je trebalo malo ljudi koji su bili i raspoloživi za sve što je trebalo. Ona je bila jedna od tih. Nikad joj nije bio problem raditi posao koji nitko ne želi ili ne zna. Isticala se je u tome da će naučiti nešto novo- ako to služi određenoj svrsi. Znam da joj je svrha važna. Ako vidi svrhu i smisao u nekom poslu- napravit će ga. Čitala je na Misama mladih, koordinirala sve koji su sudjelovali u njezinoj pripremi, kuhala i pripremala čajeve, sudjelovala u uredništvu, posluživala u SKAC klubu, 72 sata bez kompromisa, Modrave … Omiljeno sjećanje na Mariju Michaelu mi je s Modrava. Naime, Marija ne jede glutenske proizvode, pa smo Dominik i  ja otkrili njen namaz od avokada i paprike. Najprije smo se uopće i čudili toj kombinaciji, a onda bismo je užicali malo namaza za svoje fete kruha. To je bilo u ono vrijeme kad avokado uopće nije bio popularan na Instagramu i životu generalno. Ali sjećam se svog dojma Marije Michaele od tad: takvo eksperimentiranje s hranom mi govori da je osoba otvorenijeg uma i duha. 

Tamo mi je biti

Pitala sam je o njezinoj motivaciji za sve ove godine u SKAC-u Odgovara mi: “Osjećala sam da mi je tamo biti, to mi je bio dom. Konobarila u SKAC klubu, živjela u njegovim prostorijama, spavala na njegovim mrežama, jela što bi Bog providio taj dan (a uvijek bi me u SKAC-u nahranio na razne načine). Danas više nisam u SKAC-u toliko, već sve manje i manje. Valjda to dođe polako, s vremenom, kako se tvoja uloga sve više ispunjava i dolazi kraju. Ali eto, to mi je bila motivacija. Poziv koji sam osjećala i koji me pozivao da tamo budem i da se tamo razdajem. Spoznaja da imam mjesto na kojem pripadam, mjesto samo moje, a u isto vrijeme svačije. Mjesto u kojem možeš dati jer uvijek postoji nešto u što se možeš dati i netko tko je spreman primiti.” 

Modrave, ah te Modrave!

Kao pravi SKAC-ovac ne sjeća se događaja, ali kaže da pamti osjećaje, tako da joj je “najdraže animirati na Modravama. Uvijek i iznova. Predivno je biti tjedan dana među tim ljudima i gledati na koje ih načine dotiču i mijenjaju mjesto, ljudi i Bog preko njih. Onaj izlazak sunca, dok skoro svi već spavaju, pa graja preko dana, preporod u radu, radost u moru, odmor pod hladom masline i otvaranje srca u zagrljaju noći, sve to iznova dotiče, čisti i mijenja. Na Modravama dotičeš skoro krsnu čistoću, biješ duhovne bitke, gradiš čvršću psihu, učiš se prihvaćati sebe i druge. Opraštaš što si mislio da je neoprostivo, tražiš oprost usprkos najvećem sramu. Radiš i gradiš u zajedništvu s drugima.”
Pitala sam je i na čemu je zahvalna. Na prijateljima, kaže, na svijesti da u SKAC može doći kad god i kako god, neovisno o stanju.
No vratimo se u sadašnjost i njezin rad na Modravama, u cijelom Modravskom timu, Marija Michaela je najtiša. Jerbo, zna Mich kako se komunicira s ljudima koji prate modravski medijski tim – iako ne voli Facebook, WhatsApp, Viber, Instagram, Tik-tok – barata s njima kao velika! Ljeti obično kampira, u slobodno vrijeme planinari, a ni razmjene studenata joj nisu strane.

Ono što je dobro za nas koji imamo čast poznavati i surađivati s Marijom Michaelom je to da je ona jedno toplo, brižno stvorenje koje srcem radi za dobrobit naših Modrava, kao što je to radila i u svim drugim projektima SKAC-a. ♥