Popis naših želja, nastojanja i obveza često premašuje vrijeme koje imamo na raspolaganju. Suočeni s tim problemom, možemo ili uvesti reda u naše želje, nastojanja i obveze, ili nastojati “rastegnuti” vrijeme, ili ga bar “uštedjeti”.
Kroz radionice u ciklusu Za više od vremena, dogodilo mi se nekoliko otrežnjujućih trenutaka.
Prvi takav trenutak je pitanje koja je moja svrha.
Drugi je trenutak prikaza vremena koje imamo na raspolaganju kao svojevrsnog križa. Ovih dana zamišljala sam Isusove padove pod križem. Kako je svakim podizanjem nakon pada ponovno tražio težište, najbolji način da rasporedi težinu tako da može ispuniti svrhu.
Treći, i posljednji koji ću navesti, otrežnjujući trenutak je bio pokušaj planiranja slobodnog vremena. Znala sam da se i slobodno vrijeme treba isplanirati, da ono treba biti provedeno s namjerom. Otrežnjujuće mi je bilo susresti se sa samom sobom, koja ne zna što želi, ili se boji činiti što želi, ili to vrijeme provede skrolajući po mobitelu.
I možda je otrježnjenje najveći plod: svijest da vremena nemam beskonačno, ni u jednom danu, ni u životu. A u tom triježnjenju, došla je i Gandalfova mudrost da je na nama da odlučimo što ćemo činiti s vremenom koje nam je darovano. Samo to. Što ću u vremenu koje mi ja dano učiniti kako bih ostvarila svoju svrhu? Kako ću to vrijeme skrojiti, uljepšati, više se radovati u njemu, umjesto neprestano tražiti da ga imam više?
Ne bih vam više trošila vrijeme na čitanje ovog teksta, pa preporučujem da sami iskusite kako je važnije biti više u vremenu koje nam je dano od imati više vremena: PRIJAVNICA.
