Radionica Više u slobodu održavala se kroz četiri susreta tijekom ožujka u prostorijama SKAC kluba. Svrha radionica bila je osvijestiti osobne granice kako bismo mogli zdravo preuzeti svoje odgovornosti prema sebi i drugima onako kako nam je to povjerio Bog. Nepoznavanje koncepta granica dovodi nas do zbunjenosti u situacijama kada su one prekršene; kada drugi krše naše granice i mi ne znamo kako je ispravno postupiti i kada je u redu zauzeti se za sebe, ili kada mi ulazimo u prostor nečijih tuđih granica, a nismo svjesni ili ne poštujemo njihov integritet. Osvješćivanje vlastitih granica počiva na poznavanju sebe i osluškivanju što nam Bog stavlja na savjest. U tome su nam korisne ignacijevske metode molitve: egzamen, meditacija nad Svetim Pismom, kojima izgrađujemo svoju savjest i razmišljamo o svakodnevici i bližnjima.
Prijavila sam se na radionicu iz svjesnosti da često u svakodnevici nemam čvrst stav zauzimanja za sebe, svoj prostor i potrebe. Kroz radionice i promišljanje se zapravo brzo iskristaliziralo da često zapnem na prvom koraku u procesu postavljanja granica – poznavanju sebe. Što ja uopće želim od neke situacije, iskustva ili odnosa? Ako sam naučila uvijek pretpostavljati tuđe želje i potrebe svojima, iz bilo kojeg razloga, nije čudno da nisam naučila uopće prepoznavati da ja IMAM želje ili potrebe.
Već na prvom susretu mi je upalo u uho da je svakome darovan život i ono što nas čini jedinstvenima te da imamo ODGOVORNOST brinuti se za sebe i ono što nam je darovano. Ova svijest već pomalo razmiče dojam da je sebično imati granice i održavati ih. Nismo stvoreni da budemo izbrisani, zgurani ili stisnuti u kut. Naučila sam i da je u nesigurnosti svojih granica moguće reagirati podizanjem bedema – odmicanjem i bježanjem od ljudi koji svojom blizinom prijete da rastope granicu između mene i njih.
Ali teško je uopće i osluškivati sebe, treba prakse da prosijemo sve što u jednom danu osjećamo. Meni je osobno otkriće da uopće imam alarme koji me upozoravaju da nešto nije kako treba. Ili prepoznati radost – i onda ići prema njoj, zalijevati ju, kako bi rekla Marija.
Kroz ovaj proces sam doživjela Boga koji je blag, čiji zagrljaj ne guši, koji tek lagano puše u leđa kao potpora. Zapravo je ovaj ciklus radionica bio ciklus upoznavanja sebe – bez procjene, samo promatranjem, što nije nešto što si često dopustim. Svaka nova spoznaja o sebi učvršćuje mi temelje, poziciju na kojoj stojim. Onda je zdravo zauzimanje za svoj prostor i potrebe samo nusproizvod te sigurnosti.
Iz te svoje perspektive preporučila bih radionicu svima koji se osjećaju pomalo izgubljeno i nesigurno. Svima koje muči nagrizajući osjećaj da nisu prodisali, da se uvijek nečemu ili nekomu sklanjaju. Onima koji misle da im je sve svejedno i da su jako prilagodljivi (što nije loše samo po sebi, ali vrijedi malo prodrmati). I onima koji osjećaju neodoljivu želju da zbrišu čim im se netko previše približi.
Sudionica ciklusa Više u slobodu
