Desetog dana mjeseca travnja smo išli na još jedan eksperiment – Više od hodanja. Ovaj eksperiment omogućuje sudionicima iskusiti Boga na putu, kroz izlaganje nekim novim aktivnostima i okruženjima. Samo hodočašće podsjeća na život, idem od nečeg poznatog ka Cilju. Kako je ovaj eksperiment doživio njegov sudionik – Tomislav Kožul, pročitajte u nastavku…

Možeš li nam ukratko opisati sam početak ove nove SKAC pustolovine?

Subota, jutarnji sati, okupljanje u Palmi, pater Zdravko dobre volje (od kuda mu sve te fore?) i ostala uzbuđena ekipica – već poznata lica, polako se formira neka grupica. Dobili smo kombi, a to znači i kul kombi atmosferu – ugodni razgovor, Karlovac, pa sela smiješnih imena. Najvjerojatnije tamo ne bih nikad prošao u životu da nije ovog eksperimenta, ali eto sad mi je drago da jesam. Zapravo isto sam rekao i za Petrovu goru, ali sam se onda iznenadio: prekrasne šume!

I krcata povijesna kombinacija: nekad kraljevi (Petar Svačić), redovnici (ostaci srednjovjekovnog pavlinskog samostana), partizani (bolnica iz 2. svjetskog rata) pa valjda su se onda i neki Nijemci i ustaše tamo skitali, partijski dužnosnici (spomenik revolucije), migranti (granica je blizu, a i nadzorni policijski kontejner), pa mi. Sve te ostatke smo mogli vidjeti, jako zanimljivo, a i dobro je malo ponoviti učiteljicu života. Poučno iskustvo.

Postoji li nešto novo što ste kao sudionici mogli uočiti na Petrovoj gori?

Mogli smo primijetiti jedan živi život na Petrovoj gori, a to bi bio život drvne industrije i drvosječe – moderni dakako, ne sa sjekirama, već sa zanimljivim strojevima nalik na tenkiće. Vrijedni momci, rade i subotama. Ponavljanje geografije – hrvatski primarni sektor, uvidjeli smo gdje se formira djelić hrvatskog BDP-a. Ali tu su bili i pogledi na novo zasađene mlade šume (one su nekako blago zelene, lijepo za vidjeti).

U tim šumama poskakuje i divljač, nismo je vidjeli, ali uopće ne sumnjam da više voli noćni život, gdje nema tih čudnih planinara i drvosječa. Tako da su tamo i lovci aktivni, pa smo za kraj, naše gladne magarčiće mogli nahraniti lokalnim specijalitetima u lovačkom domu Muljava. Naša polazna i završna točka hodanja.

Ima li nešto što bi posebno izdvojio s ovog eksperimenta?

Posebno bih izdvojio uspon na zapušteni spomenik revolucije, no big deal, ali on je bio dobra zamjena za vrh, jer smo sa njega imali najbolji pogled, a i bilo je zanimljivo hodati tim objektom, strgane pločice, grafiti, zveckajući metali i puno stuba. Sav taj beton i čelik – najzanimljivije je da je to zapravo usred ničega, a tako ogromno. Nikad nisam kužio tu modernu umjetnost, nema mi spasa, ali ima u sebi neku monumentalnost, promatrao sam ga samo iz te perspektive, za povijest si nisam dao truda.

Kako si prilikom ovog hoda doživio svoje zajedništvo s drugima i sa samim Bogom, a na kraju i cjelokupni eksperiment?

Drago mi je da smo mogli zajedno proći kroz ta mjesta, na koje najvjerojatnije, nikad ne bih otišao sam, jer su mi na početku djelovalo ne toliko zahtjevno, niti atraktivno gledajući slike. Sva sreća, slike su slike, a stvarnost je stvarnost.

Još bolje da smo mogli sve to proći razmišljajući o milosrđu Gospodara svega toga jer nam se bila bližila nedjelja Božjeg milosrđa. Napokon sam naučio od kuda ona slikica Isusa koju bake toliko vole. Hodaš i nešto naučiš, stvarno je onaj naziv “Više od hodanja” točan. To ne bi bilo to bez neizostavnog magis kruga gdje smo mogli malo čuti kako su i drugi sve to doživjeli, da i sami spoznamo stvari koje nismo spoznali.