U ovoj akademskoj godini u sklopu projekta “Temelj(i) obitelji” odlučili smo jednom mjesečno kroz tekstove dijeliti poticaje i metode koje su se članovima našeg tima pokazale dobrima i korisnima bilo u braku, bilo u nekom drugom odnosu te iskustva koja su stekli kroz svoj profesionalni rad – a vama mogu biti od koristi.

Pred vama je prvi tekst koji je pripremila Katarina Perić Pavišić, doktorica znanosti, psihologinja i viša asistentica na Institutu Ivo Pilar.

Vjerujem da nam se svima u nekom trenutku pod ruku zavukla knjiga Ljubav i poštovanje dr. Emersona Eggerichsa koja govori o tome kako žene imaju posebnu potrebu za ljubavlju, a muškarci za poštovanjem. Iako se nekako ne mogu u potpunosti složiti s tom tvrdnjom koja stvara polaritet između muškarca i žene, ono što sam iz osobnog iskustva braka, ali i pročitane literature o temama braka i obitelji naučila je da oba partnera žude za tim da jedan od drugoga budu viđeni. U početcima odnosa pa i prvim danima braka pretpostavljam kako nam je svima bilo puno lakše prepoznavati trud naših partnera te na mnoga ponašanja koja su nam se svidjela dati pohvale i zahvale. No, s vremenom i kolotečinom svakodnevice to se može izgubiti. I u tim danima dogodi se da prepoznamo neka ponašanja naših partnera, ali najčešće upravo to bude nešto što nas smeta ili na što možemo dati neki prigovor. Nadam se da se ne slažu svi s ovom mojom tvrdnjom, ali za one koji su se ipak prepoznali ili se žele opskrbiti alatima kad se to dogodi, podijelit ću iskustvo aktivnosti koja je pomogla meni i suprugu da produbimo svoj odnos i zadovoljimo potrebe za viđenošću jedan od drugoga pa samim time i za ljubavlju i poštovanjem.

Razmišljajući kako na svojem braku želimo raditi ne samo u vidu zadovoljavanja psiholoških potreba već i duhovnom rastu poslužili smo se jednim od načela ignacijevske duhovnosti Magisom. Za Ignacija, ali i sve nas odrasle uz njegovu duhovnost Magis predstavlja težnju za najboljim kako bi postigli bolje i više. Nije li to nešto što svi želimo od svojih (bračnih) odnosa? Da budu bolji i da rastu. Budući da sam još od četrnaeste godine, kao učenica Isusovačke klasične gimnazije, Magis usvojila kao vodilju u svojoj svakodnevici, jedan dan sam predložila Matiji, svojem suprugu, da svakodnevno pokušamo prepoznati barem jednu stvar kod drugoga u kojoj vidimo da je napravio više od onoga što je uobičajeno. Svatko od nas u brak i odnose ulazi kao pojedinac sa svojim uvjerenjima i obrascima koje smo usvojili u svojim primarnim obiteljima. Često ta uvjerenja, koliko partneri i bili slični, mogu biti jako različita i dovoditi do konflikata i svađa. Ono što je nama pomagalo u trenutcima neslaganja upravo je prepoznavanje tih malih žrtvi i izlazaka iz samih sebe jedan kod drugoga. To su katkada male stvari kao što je Matijino pranje suđa prije spavanja kako mene ne bi ujutro dočekalo ili okretanje naopačke majice koja ide u pranje što je meni važno. Ili moje kuhanje ručka nakon napornog dana na poslu, iako smo se taj dan dogovorili imati „lovački“ ručak. Ali bude tu i većih izlazaka iz vlastitih sigurnih zona za onog drugog. Na početku naše veze Matija se trebao upoznati s jako puno mojih prijatelja i poznanika, a znala sam kako mu upoznavanje puno novih ljudi nikad nije bilo posebno ugodno. Ipak ono što pamtim i na čemu sam mu posebno zahvalna je ljubav s kojom je sa mnom u prvoj godini naše veze otišao na Modrave gdje se susreo s puno nepoznatih i novih ljudi, ali i jednim načinom života koji mu je prije bio stran. Čak je prepoznao koliko su meni Modrave važne da su one postale mjesto naših zaruka. Ono što mi se još čini važnim podijeliti je kako katkada onaj drugi prepozna kod nas nešto što sami možda nismo niti svjesni, a bio je naš korak jednog prema drugome.

Nama je jedan Magis moga supruga postao početak našeg puta u brak, a sada kada smo u braku dvije i pol godine sve više smo svjesni važnosti i onih (gore spomenutih) malih izlazaka iz sebe. Iako nas svakodnevica katkad „pojede“ i na kraju dana zaboravimo podijeliti gdje smo konkretno prepoznali taj Magis jedan u drugom, trudimo se uvijek zahvaliti jedan drugom za ono više što je tog dana napravio. I kad smo najudaljeniji zbog ljutnje i nerazumijevanja, prepoznavanje Magisa vidim kao približavanje, odnosno međusobni korak naprijed – jednog prema drugome.