Kao ni jedan čovjek na ovome svijetu tako ni sv. Josip nije imao pojma što ga čeka u životu. S jedne strane je to istina, jer nitko ne zna budućnost, dok s druge strane to uopće nije istina. Ali za mogućnost življenja u toj sigurnosti postoji jedan važan razlog. Taj razlog je duboki odnos s Bogom. Ne znaš što će biti, ali znaš ako si s Njim, bit će dobro, a kad je dobro, nema veze što ne znaš kako i preko kojeg zla i dobra će doći to Dobro.

To dobro velikim i malim slovom je toliko duboko u Josipu da je sposoban prihvatiti i stvari koje idu protiv svake ljudske logike, čak i protiv prirodnih zakona koje je ustanovio sam Bog i koje nije moguće promijeniti. Kako prihvatiti trudnu zaručnicu radi jednog „sna", kada se takvo nešto nikad nije u povijesti dogodilo. Međutim, sv. Josip poznaje svoga Boga i dobro zna kad je dirnut Bogom, pa bilo to i u snu – on zna tko je to njega posjetio u snu. Ako nemaš taj odnos s Bogom, u svojoj budućnosti nisi u stanju prepoznati Boga i onda takva bezbožna budućnost gotovo uvijek rađa nekim strahom i požudom. Sv. Josip kao „strah zlih duhova", kako kažu litanije, nije bio vođen duhom straha od budućnosti jer je znao da je i tamo njegov Bog.

Možemo primijetiti kako je sv. Josip snalažljiv čovjek. Uspio je pobjeći od smrti koju im je Herod pripremio. Snašao se u izbjeglištvu u Egiptu. Povratkom u domovinu nije se mogao vratiti kući pa je išao u Galileju i po treći put počinjao od nule, i uspio. Kako? Otkud mu volja? Otkud mu ljubav i snaga za sve to? Josip šuti i radi. Ne žali se, ne svađa se s Bogom, kao mnogi likovi u Bibliji: nisam ja za to sposoban, pošalji nekog drugog i slično. Sveti Josip je ozbiljan, zreo čovjek. Ili kako bi se to još moglo reći, čovjek kreposti. On radi, zato ne priča, jer je svjestan da od brbljanja nema ništa. Kad učini ono što treba, njegova djela govore jače nego i najjači i najvještiji glas. Zašto? Zato što su u Bogu učinjena. On prihvaćanjem volje Božje više ne živi sebi već Njemu, kako to lijepo kaže četvrta euharistijska molitva, i za to ima snage jer zna i vjeruje da Bog nikada neće imati neuspješan posao koji želi izvesti. Sveti Josip kad čini što čini, svjestan je: ne činim ja, nego Bog, i čineći što trebam ulazim u djelo Božje, a to znači i ući u Njegovu pobjedu i nagradu.

Od tud njemu snaga, ljubav, volja, snalažljivost da i po tri ili četiri puta počinje iz nule. Od tud mu snaga da ostavi svoj dom i sigurnost poznatog terena i odnosa i stalno živi kao stranac, kao netko tko nije odavde, tko je stalno drugi. Svjestan je Josip da je on tako i tako drugi, stalno, jer je uvijek Bog prvi i tako treba biti i tako je dobro i lijepo. To što je i među ljudima drugi, to je samo kao blijeda slika koja mu pomaže prihvatiti biti drugi u Bogu, drugi za Boga. U očima Božjim je prvi i drugi istovremeno. Bog sam je svome drugome povjerio svoga Sina da mu bude prvi i bio je. Bog je sam sebe stavio iza Josipa i dopustio da Josip odgaja Onoga koji je jedini pravi odgajatelj i Otac i Sin i Duh Sveti. U Bogu možeš biti i prvi i zadnji i sve između i bez obzira na mnoge razlike s obzirom gdje si, kad je Bog uvijek tvoj i prvi i drugi i treći, ti si zaštićen i u prošlosti i u sadašnjosti i u budućnosti.

Često se Boga bojimo radi grijeha svoje prošlosti i sadašnjosti i onih koje očekujemo u budućnosti, ali sveti Josip nas uči: u svemu budi s Bogom i ne brini, tako ćeš postati Njegov drugi, a On će te učiniti svojim prvim. Kaže Bog preko proroka Ezekijela: Života mi moga – riječ je Jahve Gospoda – nije meni do smrti bezbožnikove, nego da se odvrati od zlog puta svojega i da živi! Obratite se dakle, obratite od zloga puta svojega! Zašto da umrete, dome Izraelov. Ez 33, 11. Obratimo se poput sv. Josipa, dopustimo sebi, ohrabrimo se i prepoznajmo Boga u našoj prošlosti, sadašnjosti i budućnosti da Mu služimo puni nade, bili prvi, drugi ili zadnji, znajući i vjerujući i nadajući se i ljubeći da smo u svemu od Boga vođeni.

Tekst je pripremio p. Tomislav Rukavina.