U našem #SKAC25 serijalu kroz intervjue, svjedočanstva, foto galerije, pjesme i priče gazimo prema desetoj godini postojanja SKAC-a. Većina aktivnosti prvih godina može se podijeliti na Modrave, studentski vjeronauk, mise mladih, radionice, akcije i druženja u Palmi i SKAC klubu. Nakon 2010. godine dolaze novi programi, ali o više informacija o tome stiže narednih tjedana u intervjuima s ljudima koji su tada nosili SKAC. Jedan od njih je p. Ike Mandurić. Bio je predsjednik i duhovnik udruge SKAC Palma nakon p. Zdravka Kneževića (čiju SKAC priču, osvrt, svjedočanstvo možeš pročitati ovdje).

Istražujući po arhivima dokumenata, prezentacija i objava naišli smo na intervju koji je p. Ike dao za Katolički tjednik 2011. godine. Dio intervjua je u nastavku, a radujemo se čuti što će nam p. Ike ispričati 15 godina kasnije.

P.S. Imajte na umu da se u nastavku teksta danas odnosi na vrijeme prije 15 godina.

Na početku, možete li nam reći Vaša iskustva u radu s mladima – što zapravo oni očekuju od Crkve?

Jako teško pitanje odmah na početku. Pitanje je na što Vi mislite kad kažete Crkva: na kler, na njen nauk, na organizaciju, ili na mistično tijelo Kristovo. No, što god mislili, mislim da mladi od Crkve, kao prvo, očekuju da je sveta! I prvo što provjeravaju, što testiraju u njoj, jest upravo ovo: je li ona autentična, ima li u njoj tragova Svetoga, je li Bog u njoj i s njom. To im je najvažnije. Drugo, očekuju od svoga vodstva; od klera, pa i od angažiranih laika, i viših poglavara osobito, da su autentični svjedoci Kristove ljubavi. U krajnjoj liniji, jedino to i jest važno. Crkva je počela s takvim svjedočanstvom, i s njim i od njega neprestance živi ili bez njega propada. Mladi to osjećaju; njih se ne da prevariti. I treće: mislim da od Crkve očekuju da je hrabra! Jer, ljubav mora biti hrabra. Mladi ne vole kukavice: one koji se boje izazova, koji se boje rizika, koji se boje modernoga, ili bilo čega drugoga. A Crkva i mora biti hrabra – kao što su apostoli doista bili hrabri, i kao što je Krist, nošen ljubavlju, bio neizmjerno hrabar. Oni od Crkve ne traže prvenstveno nikakvu korist, nego potvrdu da je ona kadra povesti ih, da je vrijedna toga da ju se slijedi, i da je spremna ići do kraja radikalno i vjerno načelima koje naviješta. Ako prepoznaju da ona to hoće, zna i može – mladi su, vjerujem, danas spremniji nego ikada ići do kraja, pa i u pogibelj s njim i za nju. Upravo zato jer nitko drugi na svijetu nije kadar ponuditi takvo što. Zato, mislim, Crkva danas ima veću šansu nego ikada prije.

Da ne govorimo samo o očekivanju, što oni zapravo mogu zauzvrat ponuditi Crkvi, posebno u sadašnjem vremenu

Srce! Mladi danas nemaju više kome dati svoje Srce – nemaju nikoga tko je toga vrijedan. Zato ga daju tako u bescjenje. No, to njihovo kockanje sa vlastitim srcem – samo je znak da su spremni dati ga. Nakon silnih razočaranja koja vam se dogode – vama se može činiti kako više niste spremni založiti se, dati se i žrtvovati se. No, sasvim je suprotno: tim više što su vas drugi izvarali, vi još više čeznete i žudite za time da se nađe netko pravi, tko je vrijedan vaše  egzistencije, ljubavi i predanja. Pa, ako nakon svih prevara, naiđe netko tko je doista toga vrijedan, otkrit ćete kako ste još više spremni kockati se do kraja, jer nemate što izgubiti. Ako Crkva dokaže i pokaže kako je vjerna Kristu, i svugdje tamo gdje je to pokazala, mladi su još spremniji. Nikada nije bilo toliko radikalno i zrelo opredijeljenih mladih za Krista i Crkvu kao danas.

Koliko, prema Vašoj procjeni i iskustvu, mladi zapravo imaju prigodu za aktivno sudjelovanje u izgradnji župnih zajednica, pokreta unutar Crkve i slično?

Ponegdje puno, ponegdje premalo. Ali nigdje previše. Mislim da je to pitanje koje bi bilo dobro istraživati, a ne paušalno procjenjivati. Ali, možda je ovo prigoda, pa bih rekao: pitanje je možda u tome – kako svećenicima pomoći da pronađu prave modele suradnje s laicima. Koliko god se o tome puno pisalo, svejedno su  često svećenici prepušteni sami sebi i vlastitoj inventivnosti. Dakle, ispravno je pitanje ovo: koliko su svećenici obučeni i istrenirani u tome kao otvoriti vrata laicima, te koliko su sposobni laike uvesti u njihove poslove i apostolate. Mislim da često nije problem u htijenju, nego u tome što je to nešto novo u čemu još nitko nje dovoljno jasno utro put. Dakle, mislim da mladi imaju premalo prigode, ali mislim da je to za sada možda i naš maksimum. No, stvari se i tu kreću jako ubrzano, i mislim da ćemo kroz desetak godina biti svjedoci jedne sasvim, sasvim druge slike, u kojoj će se otkriti i prava uloga svećenika, kao i nova uloga laika. I tome se veselim.

Vaše poslanje nužno uključuje kontinuirani i skoro svakodnevni rad s mladima. Kako to izgleda i što ste i sami naučili iz tog iskustva?

Naučio sam da im sav moraš pripadati. Ali, i da je to lijepo. I naučio sam da je Krist u radu s njima jako zahtijevan. I to da s njima ima vrlo ozbiljne planove i velike ambicije. I to da kroz njih puno govori, da je među njima jako prisutan, i da su mu jako slični. Zadivljuje me to kad prepoznam Kristove osobine u skupini mladih s kojom radom. Naučio sam ti da ih jako zanima duhovnost. Da su radikalni, i spremni na velike izazove. Da im Evanđelje – kada ga otkriju – jako odgovara. Zadivljujuće je gledati kako su se kroz malo vremena ja vrlo jednostavan način kadri suobličiti zakonu Božjem, i u njemu pronaći radost. Naučio sam da su nesebični i altruisti. Da su u moralnom smisli kadri nadići stajališta svojih roditelja, i izabrati Kristova, pa makar to roditelje ne znam kako žalostilo. Puno sam naučio iz ovoga iskustva. No, ne znam bih li to mogao da i sam nisam žedan Boga, i da nisam još onda shvatio koliko me samo Bog može ispuniti. Ponekad mladi to ne znaju, i treba ih poučiti kako, u svemu što traže, to oni zapravo Boga traže. Čak mi se čini da to danas ide lakše, ma što drugi govorili o tome. Definitivno mislim da je ovo vrijeme, vrijeme crkve mladih. I sretan sam što to mogu promatrati izbliza. Baš danas sam u jednoj propovijedi mladim pokušavao dočarati koliko je svaki od nas Bogu važan, kao i to koliko je zapravo njemu Bog važan. I kako je jedino način  da se sreća dogodi, u tome da se te dvije važnosti susretnu i međusobno izaberu. I zadivljujuće je bilo gledati kako oduševljeno rado čuju takve riječi. A to je lijepo činiti, zapravo, naviještati im najradosniju vijest, biti nosilac najradosnije vijesti. Eto, to je moj posao. Jer, tko ne bi htio donositi radosnu vijest? Kada sam shvatio radost radosne vijesti, silno sam želio donositi je. A ja je naviještam onima koji se znaju najviše radovati: mladima! Bogu dragome hvala na tome!

Ako i ti želiš podijeliti priču, anegdotu, svjedočanstvo kako je Bog u tvom životu djelovao po SKAC-u, Modravama ili nekom drugom programu, javi se na mail odnosi@skac.hr.