Kroz serijal objava #SKAC25, želja nam je čuti priče, iskustva, anegdote, svjedočanstva ljudi koji su ovih 25 godina gradili i živjeli SKAC Palmu. p. Zdravko Knežević bio je duhovnik SKAC Palme od 2007. do 2010. godine. Kakvo je bilo stanje kad je došao, kakav je bio duh sudionika i volontera na Modravama, kojih se uspomena i plodova iz tih dana i danas rado sjeti, kako je njemu bilo u ulozi duhovnika, je li mu to sjelo? Odgovori su u nastavku (a možeš ih poslušati ovdje).
Krenimo od početka! Kad ste došli u Palmu, odnosno u SKAC? Kako je to izgledalo?
U Palmu sam došao ujesen 2006., ali nisam odmah preuzeo SKAC, tada ga je vodio p. Musa, odnosno nakon njega p. Volenik, tu je bilo pretumbavanja itd. Ja sam najprije bio samo studentski vjeroučitelj. Poslije mene je došao Ike i preuzeo studente. SKAC-om sam se najprije bavio samo administrativno, mislim da sam SKAC i Modrave preuzeo od 2007. Sjećam se da je bilo puno sastanaka, organizacije, dogovora, pregovora, prigovora i svašta, pisanja raznih molbi. To je bilo ono što je trebalo odraditi od birokracije, „papirnato", da tako kažem. Što se tiče Modrava, tu su bile Terezija Klaić, Martina Benković, Marija Selak, ne znam je li tada bila i Đurđa. U svakom slučaju, one su potegnule jako veliki teret organizacije itd. Bio sam duhovnik na Modravama. Pomagao sam dečkima da pripreme kamp, to je bio strašan posao. Divljina, čista priroda, maslinik, sve potpuno zaraslo. Kosili smo, izvlačili stolove iz skladišta (nije bilo kreveta), stvari za kuhinju, metalne dijelove za šatore, nešto od toga smo imali u Pirovcu… Podizanje kampa je trajalo tjedan dana. Druga polovica lipnja, prži te sunce, znojiš se, a stalno puše vjetar. Prve godine sam otišao u Split nakon toga i trebalo mi je 4-5 dana da dođem k sebi, boljela me kralježnica, uhvati te propuh…
Kakav je bio duh na Modravama, i volontera i sudionika? Kako su izgledali dani na Modravama?
Ekipa je bila vrlo uigrana. Svi su se jako dobro snalazili, ponekad „ad hoc". Kad se stvar dobro organizira, prilagođavaš se. Animatori su bili vrlo, vrlo, vrlo solidni. Ekipa koja je vodila kamp bila je na zavidnoj razini. Duhovnik i ekipa mijenjala se iz tjedna u tjedan. Ono što impresionira je bio raspored događanja. Od ranog jutra do kasno navečer točno se znalo kad je što, imali smo dnevni red. Dan je bio prožet molitvom, što je bilo pohvalno. Jutarnja molitva u sjenici uz more, doručak, rad u grupi da se ljudi malo razgibaju (čišćenje u grupama od 7-8 ljudi, jedan animator kao voditelj svake grupe), kateheza, odmor (kupanje), ručak, odmor, krunica, kava s duhovnikom (vrlo zanimljivo – moglo se postavljati pitanja duhovniku, bilo je stvarno dobrih pitanja iz svih područja). Predvečer je bila misa u „amfiteatru", stepenastom dijelu maslinika s puno smokava. Zatim večera i klanjanje na najvišem dijelu Modrava, na suhozid smo stavili monstrancu. Ispod su bile lučice pa je hostija bila natopljena otrovnim dimom, na kraju tjedna je duhovnik morao konzumirati tu hostiju, a ona je bila puna tog dima. Onda sam rekao da maknu lučice, da to ne rade. Nakon toga je bio odlazak na spavanje. Cijeli dan je bio prožet molitvom. Roditelji su ponekad govorili organizatorima: „Što vi tamo radite? Moji klipani su nakon Modrava došli doma, sad se sami pomole, idu na misu nedjeljom, a prije ih nismo mogli natjerati!" Vrijednost Modrava je zajedništvo. Mladi su bili zajedno, svjedočili vjeru, govorilo se o vjeri, davalo se odgovore na pitanja, postojala je mogućnost razgovora s duhovnikom, ispovijedi… Petkom su mladi organizirali križni put, pripremali su postaje. Subotom je bila oproštajna zabava, svaka grupa bi napravila skeč na temu nekog stvarnog događaja. Domar Marko Mešin, njegova supruga, vjeroučiteljica Mirjana i njihove dvije kćeri su bile tamo, danas su one već udane i imaju djecu. Marko je bio iz okolice Čavoglava, s njim je bilo zanimljivo raspravljati. On je subotom popodne ložio vatru pod suhozidom, na najzaštićenijem mjestu, i pekao meso. To je bilo nešto najukusnije što sam jeo u životu. On se žrtvovao, stajao je uz vatru na užasnoj vrućini. Inače se nije smjela ložiti vatra. Odjednom smo vidjeli kanader kako dolazi sve bliže rtu Ovnja, gdje smo mi bili. Kad je vidio da je vatra pod kontrolom, da je Marko tamo, bacio je vodu s 40-ak metara visine, pjena u moru se digla 15 metara, bio je to takav prasak! To je bilo vrlo nesvakidašnje, nismo očekivali takvu snagu vode. Da je zalio Marka, ne bi ostalo ništa od njega! Imam još jednu zgodu, ali s fiktivnom vatrom. U Palmotićevoj sam bio pratitelj na duhovnim vježbama u svakodnevici koje je vodio p. Pavin. Pojavio se neki Petar, uvijek elegantan, kao maneken, uvijek u odijelu. Bio je zaređen, ali je odustao od svećeničkog poziva, vidio je da to nije za njega. Javio se na duhovne vježbe kao bivši svećenik. Dolazio je k meni na razgovor. Tako on priča, priča, baca neke spike, uopće ne obavlja duhovne vježbe! Nakon godinu dana je objavio svoje memoare na internetu. Jedno poglavlje se zvalo „Modrave". P. Musu je opisao kao šerifa koji sjedi s mladima oko logorske vatre, što je izazvalo salvu smijeha. Nije se smjela ni šibica upaliti, a kamoli logorska vatra! Taj čovjek je došao da nas malo ispita, da vidi što je to…
A kakvo je bilo stanje u Palmi? U klubu, uredu, na vjeronauku?
Ja sam bio duhovnik SKAC-a. Bio sam na sastancima itd., ali nisam imao detaljan uvid u sve što se događa. Organizatori su se trudili da angažiraju donatore i pronađu sredstva, bili su vrlo revni. Ja sam im se divio, to nije bilo lako. Imali su potporu države kao udruga, pazili su da administracija bude u redu. Što se tiče studentskog vjeronauka, mislim da nisam bio baš briljantan studentski vjeroučitelj. Davao sam sve od sebe, ali sam se vidio u nekim drugim vodama. U SKAC-u sam bio 4 godine, od 2007. do 2010., ljeti sam išao na Modrave. Kod mene je na duhovnim vježbama bio čovjek koji je dao intervju o Modravama, upoznao je svoju buduću suprugu na Modravama, danas imaju petero djece. Vrlo solidno je obavljao duhovne vježbe, baš kako treba. Kad smo se sreli na Modravama, pitam ja njega sjeća li se da je jednom obavljao duhovne vježbe. Rekao je da još uvijek svaki dan sat vremena obavlja duhovne vježbe! Ja sam samo zinuo! Bilo je događanja u SKAC-u: ples, druženja, organizirali smo tribine, jedan fizičar je govorio o atomskoj fizici… Ali nemamo svi iste talente, ja se jednostavno nisam vidio trajno u tome. Ike je došao 2010. godine.
16 godina kasnije… što iskoči, čega se češće sjetite? Kakvi su plodovi?
U dvorištu pred vratima SKAC-a jednom sam čekao nekoga da dođe na razgovor. Vidio sam jednu Tihanu i ekipu kako se spremaju za odlazak na neku radnu akciju na Modravama. Autom je došao Tihanin dečko. Bili su uzoran par među mladima. Tog dana pozdravljali su se kao da se dugo neće vidjeti, nekoliko puta su se zagrlili, kao da se ne mogu odvojiti, to je bio neki težak rastanak. Ona je otišla na Modrave, a on je pritisnuo gas i odjurio. Za nekoliko dana, sjećam se da je bio 25. 5., došla je vijest da je on poginuo na Kosovu s još trojicom u autu, svi smo bili potreseni. Tek nakon nekoliko mjeseci sjetio sam se tog njihovog oproštaja. Rastajali su se kao da se dugo neće vidjeti… Kasnije sam dobio svoj šator na Modravama i napravio sam svoj krevet pomoću kamenja, da ne ležim na zemlji, čak su moji nasljednici bili jako zahvalni što imaju pravi krevet. Jedne sezone su se pojavili čagljevi, divlji psi. Njihovo glasanje je noću bilo jezivo, kao da dijete plače. Jedne noći sam čuo kao da netko s dvije ruke udara ispod prozora šatora. Tamo sam objesio majicu i privezao je da je vjetar ne odnese. Udarac se ponovio. Pitao sam se kakva je to provokacija. Uzeo sam svjetiljku, naglo sam otvorio prozor i vidio čaglja koji se preplašio svjetla i pobjegao glavom bez obzira.
2010. godine umirovili ste se s dužnosti SKAC duhovnika, jeste li kasnije bili na Modravama?
Nisam, drugi su to preuzeli. Imao sam dojam da to trebam prepustiti mlađima. Silno me impresionirao red u kampu, sve je bilo na svom mjestu, znalo se točno gdje je što. Mobiteli su se punili na agregatu. Svaki mobitel je imao svoj punjač. Jednom se agregat pokvario pa su svi mobiteli bili sprženi. Mobiteli su se uključivali jednom dnevno, tada se moglo samo nazvati i poslati poruku, nije bilo smartphonea. Najesen, početkom akademske godine, organizirao se susret Modravljana, najprije u Palmi, a zatim i izvan Zagreba: u Slunju, Ogulinu… U to vrijeme je rijetko koji mobitel imao kameru. Jednom su na susretu projicirali fotografije s Modrava na platnu. Neki prizori su izazvali salve smijeha i oduševljenja. Mladi su bili pod snažnim dojmom Modrava. Na Sljemenu mi je netko znao prići i reći da me se sjeća s Modrava, a ja nemam pojma tko je to! Za cijeli život sam zapamtio kad su mi mladi rekli da ih ne zanima toliko teorija, nego moje iskustvo vjere. Nastojao sam im prenijeti svoje iskustvo vjere, da vjera nije „kamilica", nego uključuje tvrdu životnu stvarnost onakvu kakva jest.
Hvala od srca p. Zdravku!
Ako ti želiš podijeliti svoju SKAC priču, piši na odnosi@skac.hr 🙂
