Ima jedno mjesto gdje Bog voli provoditi vrijeme, gdje ga je lako susresti i biti s Njime. Ima jedno mjesto gdje sve miriši na slobodu, gdje je glavni zakon Ljubav, a cilj odnos. Ima jedno mjesto koje želi darovati život drugima i biti ponizni sluga.

SKAC Palma za mene je uslišana molitva. Usudila bih se čak reći da je riječ o jednoj ljubavnoj priči, koja je polako rasla, mijenjala se i poprimala najljepše oblike… i koja još traje.

Dolaskom na fakultet u Zagreb, moja vjera i ja – ostale smo same, nije više bilo prijateljica s kojima sam išla nedjeljom na mise i zajedničke obiteljske molitve. U dubini sebe počela sam  čeznuti za društvom koje će mi biti na primjer, za osobama koje ljube Isuse, za sredinom koja dijeli iste vrijednosti kao ja.

Tek na drugoj fakulteta čula sam za Mise mladih koje se održavaju svakog petak u Bazilici Srca Isusova. Bio je to moj prvi korak. Dugih godinu dana tako je izgledao skoro svaki moj petak, išla sam sama i uvijek sam sjedila na klupi kod blaženog Ivana Merza. Sjećam se koliko bih života i radosti osjećala nakon te mise, ponekad si dokraja to ne bih znala objasniti kako je moguće da se nakon jedne mise osjećam tako sretno i ispunjeno. Znala sam pri kraju klanjanja vidjeti kako se mladi okupljaju u dvorištu, piju čaj, smiju se. Poželjela sam biti dio toga, ali nikako nisam imala hrabrosti priči im. Sramila sam se. Bilo me strah odbijanja. (Rekla sam vam da je riječ o ljubavnoj priči 😉 )

Ljeto pred treću godinu fakulteta bilo je ključno za moj sljedeći korak – skupljam hrabrosti i upisujem 3D formaciju. Sjećam se tog dana kada sam ispunjavala prijavnicu, bilo je pitanje zašto se želim priključiti ovome – a ja sam odgovorila jer želim nešto dublje, više i jer želim prijatelje koji to isto žele. Pred sam početak programa, doživljavala sam najveće kušnje i napasti do tada, nikada više straha i tame nije bilo prisutno u mome životu. A onda… Sve se počelo mijenjati. Znam reći da je to bila godina kada sam se ja odlučila za svoju vjeru, kada sam je prigrlila, i počela puštati da uđe u svaku poru mog života. Prvi veliki dar su moje najbolje prijateljice, moje „3D duše“  – evo i četiri godine nakon, i dalje dijelimo život, guramo se, potičemo, molimo se jedna za drugu. Osim toga, 3D promijenio mi je pogled na mene samu, oslobodio me mnogih krivih slika, pokazao mi dubinu čovjeka i počeo me učiti razlučivanju mojih stanja, ponašanja, misli. Najednom je sve postalo dublje, s više smisla i razloga. Počelo je postojati više slobode.

Onda bih rekla da je SKAC prepoznao mene i pitao me da budem dio 72 sata bez kompromisa. Počeo je otkrivati moje talente, brusiti ih, umnožavati. Učio me kako biti u svijetu, a ne od svijeta. Kako se beskompromisno darivati i ljubiti. Donio mi još novih prijatelja, poznanstava, uspomena. Približavao mi Boga na načine na koje ja nisam mislila da On dolazi.

Zatim su se dogodile „Duhovne vježbe u svakodnevici“ i malo nakon „Duhovne vježbe u šutnji“. Zašto kažem dogodile? Jer to je bio milosrdan period kada sam ja napokon upoznala Gospodina na jedan intimniji, autentičan i jedinstven način. Bilo je „oči u oči“. Tada sam upoznala Njegovu ljubav, a ignacijevska duhovnost je sve više počela biti dio moga života, svakodnevnice i druženja s prijateljima. Ona me uvijek vraćala na Izvor, i to sa rečenicom koju nisam baš voljela čuti – „Pitaj Isusa“. Mislim da je upravo to najveća vrijednost SKAC-a, što će uvijek na prvo mjesto staviti Gospodina i Njegove planove.

Sada vidite kako je Gospodin na moje male korake, preko SKAC-a odgovorio s velikim darovima. Ima još toliko toga što bih mogla prepričati, ali vjerujem da ovih par redaka prije jasno otkrivaju snagu SKAC-a i njegove plodove u mom životu. Mi još uvijek ljubljujemo, i vjerujem da još dugo budemo, jer SKAC je više od mjesta – to su ljudi, susreti, mise, prijateljstva, kumstva, brakovi. Tu Bog baš voli obitavati… vjerujte mi! ?

Iz pera naše MMČ