Od Ignacija tebi, čitatelju #23
Pismo, 3304.
Čitamo jedno od najpoznatijih od svih pisama sv. Ignacija upućeno članovima Družbe u Portugalu koji su bili pretjerano privrženi ocu Simonu Rodriguesu.
26. ožujka 1553., Rim
IHS
Gleda li se pak dalje na svrhu i razlog poslušnosti, mogu se i volja i sud prevariti u onome, što je nama u prilog. Kao što se dakle volja, da ne zaluta, sjedinjuje s voljom poglavarovom, tako treba i razum, da se ne prevari, dovesti u sklad s razumom poglavarevim. “Ne oslanjaj se na vlastiti razbor” (Izr 3, 5) opominje Sveto pismo. Mudraci pak drže i u ljudskim poslovima, da je pravo razborit onaj, koji se nimalo ne pouzdaje u svoju razboritost, osobito u onome, što se njega tiče, i u čemu čovjek poradi strasti ne može gotovo biti dobar sudac. Kad je dakle potrebno, da u svojim stvarima više cijenimo sud i savjet drugoga, ako nam i nije poglavar, koliko onda više treba da cijenimo sud i savjet poglavara, kojemu smo se predali kao zamjeniku Božjem i tumaču volje Njegove, da nas vodi? A kod duhovnih je stvari i kod osoba duhovnog staleža bez sumnje potrebna to veća pažnja, što je veća pogibelj na putu kreposti, ako tko po njemu hrli bez uzda razbora i opreznosti. O tome zgodno kaže Kasijan u “Razgovoru s opatom Mojsijem”: “Nijednom pogreškom neće đavao redovnika tako hitro strmoglaviti i upropastiti, kao kad ga nagovori, da ne sluša savjeta starijih već da se oslanja na svoj sud i svoje odluke.” (Collationes II, 11)
Osim toga, ako nema ove poslušnosti suda, ne može ni pristajanje volje ni vanjsko vršenje naredaba biti, kakvo treba da bude. Od naravi je, naime, tako uređeno da požudna moć u našoj duši ide za spoznajnom moći, pa gdje se razum protivi, neće volja dugo slušati, osim silom. Ako bi ipak tko možda i slušao neko vrijeme prema onom općem mišljenju, da se valja pokoriti zapovijedi koja nije razborita, zacijelo ne može to dugo potrajati; a tako ode postojanost ili barem savršeni posluh, koji je u tom, da spremno i rado sluša; ne može, naime, ondje biti radosti i marljivosti gdje je nesklad u srcima i mišljenju. Propade i revnost i brzina u izvršavanju, dok sumnjamo, je li od koristi ili nije da činimo, što nam se zapovijeda. Propade ona toliko hvaljena jednostavnost slijepoga posluha, dok istražujemo, da li se pravo zapovijeda ili ne, pa možda i osuđujemo poglavara, što zapovijeda stvari, koje nam se baš ne mile. Propade poniznost, jer ako se u jednu i pokoravamo, ipak u drugu držimo više do sebe nego do poglavara. Propade snaga za nadvladavanje teškoća. Ukratko, propade sva vrijednost i moć ove kreposti. Umjesto pak svega toga dolaze žalost, dosada, tromost, mlitavost, mrmljanje, izgovori i druge ne zaista malene pogreške, koje posve nište cijenu i zaslugu poslušnosti. Stoga kaže sv. Bernard o onima, koji teško podnose zapovijedi, što su im manje ugodne: “Ako ti se one počnu činiti mučnima, ako staneš suditi poglavara i mrmljati u srcu, tad vrši koliko hoćeš izvana ono što se zapovijeda, ipak znaj, da to nije krepost strpljivosti, već pokrivalo opakosti.” (Sermo de Circumcisione III) Radi li se pak o miru i pokoju duše, sigurno je, da ga neće uživati onaj, koji nosi u sebi uzrok nemira i bune, to jest nesklada među svojim sudom i zakonom posluha.
I zato, da se očuva sloga, koja je vez svakog društva, opominje toliko sv. Pavao vjernike, neka svi isto misle i govore, da tim skladom i suda i volje jedni druge potpomažu i čuvaju. Moraju li pak glava i udovi biti iste misli, lako je upoznati, dolikuje li više, da glava pristane uz udove ili udovi uz glavu. Iz ovog evo, što je dosad rečeno, doista jasno se vidi, kako je potrebna poslušnost suda.
Kako je pak ovakav posluh savršen i mio Gospodinu, razabire se najprije iz toga, što se njime posvećuje Gospodinu najodličniji i najdragocjeniji dio čovjekov. Nadalje onaj, koji tako sluša, postaje živa i Božanskom Veličanstvu mila žrtva paljenica, budući da upravo ništa ne zadržava od sebe. Napokon ova je borba veoma mučna, jer onaj koji sluša, svladava samoga sebe radi Boga i opire se sklonosti, koja je prirođena svakom čovjeku, to jest, da prianja za svoje mišljenje i po njemu se ravna. Ako dakle i ima poslušnost zapravo usavršavati volju, tako da je čini okretnom i spremnom na svaki mig poglavarov, ipak je njoj, kao što sam rekao, dopirati i do razuma i skloniti ga, da misli isto, što i poglavar. Tako ćemo doista nastojeći svim silama i volje i razuma, doći do toga, da hitro i točno izvršavamo sve, što nam je naređeno.
Čini mi se premila braćo, kao da vas čujem, gdje govorite, da sada već nimalo ne sumnjate o potrebi ove kreposti, no da živo želite doznati, kako biste je mogli savršeno postići. Na to pitanje odgovaram sa svetim Leonom: “Ništa nije teško poniznima ni mučno krotkima.” (Sermo de Epiphania V.) Neka se samo u vas nađe poniznosti i krotkosti, naći će se i u Bogu dobrote, i on će vas pomoći, da ne samo mirnim, nego i radosnim srcem možete izvršiti što ste mu obećali.
Smjernice za produbljivanje
- S obzirom na to da ovo pismo čitamo nekoliko dana, zabilježi rečenicu ili dvije koje te diraju, iznenadile su te, imaju veze s tvojim životom ili nekim iskustvom. Zamoli Boga da s tobom malo zastane nad njima, što je u njima važno za tebe? Što On kaže?
- Zadnja dva dana promišljao si o svojoj poslušnosti. Imaš li povjerenja da ti Bog može darovati savršenu poslušnost? Možeš li iskreno iznijeti pred Njega sve što se čini nemoguće?