Od Ignacija tebi, čitatelju #22
Pismo, 3304.
Čitamo jedno od najpoznatijih od svih pisama sv. Ignacija upućeno članovima Družbe u Portugalu koji su bili pretjerano privrženi ocu Simonu Rodriguesu.
26. ožujka 1553., Rim
IHS
U kolikoj su i kako pogibeljnoj zabludi, ne samo oni koji misle da smiju odstupiti od propisa i volje poglavara u stvarima, a koje se tiču tijela i krvi, već i oni koji drže, da to smiju u stvarima inače duhovnim i veoma svetim, kano u postu, molitvi i drugima kojima mu drago djelima pobožnosti. Neka čuju, što mudro napominje Kasijan u “Razgovoru s opatom Danijelom”: “Doista je jedna ista vrsta neposlušnosti prekršiti zapovijed poglavarovu od prevelike poslenosti ili od želje za besposlicom i jednako je štetno povrijediti samostansko pravilo spavanjem kao i bdijenjem; isto je napokon prestupiti opatovu zapovijed, da čitaš, kao i prezreti je, da spavaš.” (Collatuines IV, 20) Sveto je bilo poslovanje Martino, sveto razmatranje Magdalenino, sveta pokora i suze njezine, kojima je kvasila noge Kristu Gospodinu, no sve je ovo trebalo da se dogodi u Betaniji, a ta riječ, kako tumače, znači “Kuća poslušnosti”. Tim kao da nam je Gospodin htio natuknuti, kako veli sv. Bernard “da mu se ne mile revnosti u dobrim djelima ni mir svetog razmatranja ni pokorničke suze izvan Betanije”. (Sermo ad milites de templo c. 13)
Stoga se, premila braćo, koliko je samo moguće, odrecite svoje volje; dragovoljno predajte i posvetite svomu Stvoritelju po Njegovim slugama slobodu, koju vam je On sam dao. Nemojte držati za malen plod svoje slobodne volje, što je smijete po poslušnosti potpuno vratiti Onomu, od koga ste je dobili. Kada to činite, ne samo da je ne gubite, nego je dapače povećavate i usavršujete, jer upravo tim uređujete čitavu svoju volju prema najsigurnijem mjerilu, prema volji Božjoj, što je tumači onaj, koji vam je u ime Božje poglavarom.
Zato se treba brižno čuvati toga da ne biste volje poglavarove, koju vam je držati za Božju, nikada nastojali okrenuti na svoju, jer to ne bi značilo udešavati svoju volju prema Božjoj, već htjeti, da se Božja volja ravna prema mjerilu vaše i izvrnuti red božanske mudrosti. Doista se ljuto varaju oni, koji zaslijepljeni samoljubljem drže sebe za poslušne, kad nekako navedu poglavara na ono što sami hoće. Čujte sv. Bernarda koji je u ovoj stvari pun iskustva. “Tko za nečim teži”, veli on, “pa očito ili tajno nastoji da mu duhovni otac to naloži, taj se sam zavarava, ako laska sebi da je poslušan, jer u tom slučaju ne sluša on poglavara, već prije poglavar njega.” (Sermo te tribus ordinibus Ecclesiae) Kad je tako, to se mora svaki, koji hoće da postigne krepost poslušnosti, popeti na ovaj drugi stupanj posluha, na kojem će ne samo vršiti poglavareve zapovijedi, nego i njegovu volju učiniti svojom, ili pravije, odbaciti svoju a prigrliti Božju, koju mu javlja poglavar.
Tko pak hoće da se Bogu posve žrtvuje, tomu je osim volje, prinijeti za žrtvu i razum, a to je treći i najviši stupanj poslušnosti. Da se na nj popneš, treba da, ne samo isto hoćeš, nego i isto misliš kao poglavar i njegovu sudu podvrgneš svoj, koliko može spremna volja skloniti na to razum. Ako i nije ova duševna moć onako slobodna kao volja i pristaje već po svojoj naravi uz ono, što joj se čini istinito, ipak u mnogim stvarima, u kojima je dakako ne primorava očevidnost spoznate istine, može se ona silom volje više nagnuti na ovu nego na onu stranu. U takvim slučajevima mora svaki, koji je obećao posluh, naginjati k poglavarevu mišljenju. Poslušnost je naime kao kakva žrtva paljenica, kojom se čitav čovjek bez ikakva ograničenja u ognju ljubavi žrtvuje svojemu Stvoritelju i Gospodinu po rukama njegovih službenika; ona je savršeno odricanje, kojim redovnik svojevoljno odstupa od svakog svojeg prava, te se dragovoljno posvećuje i posve predaje božanskomu Promislu, da ga upravlja i posjeduje, po poglavaru. Kad je pak tako, ne može se poreći, da poslušnost obuhvaća ne samo izvršivanje onoga, što je zapovjeđeno, i volju, da to rado izvršujemo, već i sud, da nam se kao podložnicima čini sve pravim i istinitim, što poglavar zapovijeda i misli; koliko, kao što sam rekao, može volja svojom silom skloniti razum, da se podloži.
O da bi ljudi tako shvaćali i vršili ovu poslušnost uma i suda, kako je draga Bogu i potrebna svima, koji žive u redovničkom staležu! Gle, da jedno nebesko tijelo može na drugo djelovati i kretati ga, traži se, da u stalnom nekom skladu i redu bude niže podvrgnuto višemu. Tako je i kod ljudi. Kad naime jedan od njih ravna drugoga svojom vlašću – što biva po poslušnosti – tad je onomu, koji je pod zapovijedi drugoga, slušati i pokoravati se, da moć zapovijednikova dopre do njega i utječe na nj. No o takvu pokoravanju i slušanju nema ni govora, ako volja i sud podložnikov nisu u skladu s voljom i sudom poglavarovim.
Smjernice za produbljivanje
- S obzirom na to da ovo pismo čitamo nekoliko dana, zabilježi rečenicu ili dvije koje te diraju, iznenadile su te, imaju veze s tvojim životom ili nekim iskustvom. Zamoli Boga da s tobom malo zastane nad njima, što je u njima važno za tebe? Što On kaže?
- U kakvom su odnosu kod tebe poslušnost, volja i razum? Koliko tvojom “poslušnošću” upravlja neko tvoje mišljenje, spoznanja, iskustvo, želje? Što je od svega toga Božje i imaš li otvorenost “pustiti” Bogu konačno vodstvo vlastitog života?
