U sklopu projekta “Temelj(i) obitelji” odlučili smo jednom mjesečno kroz tekstove dijeliti poticaje i metode koje su se članovima našeg tima pokazale dobrima i korisnima bilo u braku, bilo u nekom drugom odnosu te iskustva koja su stekli kroz svoj profesionalni rad – a vama mogu biti od koristi. Pred vama je tekst koji je pripremila Katarina Šimić, psihologinja. 

Sjeti se… 

Tijekom i nakon završetka studija psihologije, a pogotovo na početku puta majčinstva, često sam pročitala, čula i izgovorila rečenicu da je prvi korak promjene ponašanja posvijestiti si to ponašanje.

Oni koji su pokušali krenuti tim putem, znaju da to nije ni jednostavno ni motivirajuće: traži puno truda, a rezultat je odgođen. Drugim riječima, kada si npr. posvijestim vikanje ili skrolanje, ne postaje lakše. Naprotiv, često ostaje neugodno stati pred samom sobom takvom kakva jesam. Još je neugodnije zatim shvatiti da iako smo svjesni što bismo trebali bolje, ipak ne činimo tako. Opet vičem, opet skrolam.

Unatoč tome što 10-ak godina radim s ljudima i učim o sebi i ljudima, unatoč molitvi, sakramentalnom životu, primjeni praktičnih smjernica ignacijevske duhovnosti i psihologije, zadnje dvije godine našla sam se zakočeno u stanju frustracije. Najteže mi je padalo to što se nisam više mogla ni sjetiti što bi mi pomoglo da se pomaknem s tog mjesta.* Posvemašnja blokada i praznina.

No, kako to biva, u pomoć su mi došla moja djeca. Prije spavanja, počela su me ponovno tražiti da im pričam neke priče dok su bili mali. Morala sam uložiti veliki napor prisjetiti se anegdota, i proširiti ih tako da zadovoljim njihovu potrebu za pričanjem. No što sam više pričala, više toga mi je dolazilo u sjećanje. Što su mi sjećanja na događaje bila življa, postajala sam svjesnija obilja koje sam imala u trenutcima za koje mi si činilo da ih je bolje zaboraviti. Frustracija se smanjuje, a zahvalnost raste. Iako s obitelji svaku večer prokomentiramo što nam je bilo najljepše i najteže u danu, očito mi je bilo potrebno prebrati i neke davnije događaje, tek taj pogled unatrag me uspio uputiti da pogledam Gore i u ovaj Advent uđem budna na sve događaje koje ću pohranjivati i prebirati kada opet zaglavim.

*Sada, osvježenog pamćenja, mogu kao iz rukava nabrojiti barem 5 stvari koje mogu pomoći:

  • pregledavanje fotografija i uspomena koje google velikodušno nudi
  • čitanje starih dnevničkih zapisa (za one koji su ikad radili neke pripremne zadatke za SKAC-ove programe, tu je Notion kao čuvar važnoga)
  • koristiti 5 osjetila u svakodnevnom radu – dok hodate, kuhate, perete zube
  • igranje/smijanje/plesanje/kretanje
  • svakodnevni rad rukama – bilo da je to mijesiti kruh, mijenjati pelenu, očistiti kupatilo ili zagrliti nekoga.