Od Ignacija tebi, čitatelju #7
Pismo udovici Johna Boqueta
Pismo 4713
Ignacije je tješi zbog smrti njezina muža.
Rim, 16. kolovoza 1554.
IHS
Neka nam milost i vječna ljubav Krista, našega Gospodina, uvijek budu na pomoć i potporu. Amen.
Među mnogim dokazima žive vjere i nade koje imamo u vječni život, jedan od najsigurnijih jest da ne budemo pretjerano ožalošćeni smrću onih koje iskreno ljubimo u našem Gospodinu. Onima koji misle da smrću sve završava, može se dopustiti takva žalost, jer prema njihovu pogrešnom mišljenju smrt je najveća nesreća. Ali to se nikada ne može dopustiti onima koji govore riječima Siraha da je smrt bolja od života[1]. Jer oni znaju da je ona samo kratak prijelaz iz sadašnjih muka i bijeda u počinak i slavu vječnoga života, osobito za one koji žive i umiru kao kršćani. O takvima je Bog zapovjedio svetom Ivanu da napiše: „Blago mrtvima koji umiru u Gospodinu."[2] Tako vidimo da, ako ne bismo trebali oplakivati sreću onih koje volimo, ne bismo trebali tugovati ni zbog njihove smrti, koja je početak, ili barem siguran put, prema tom blaženstvu.
To govorim, draga gospođo, jer kad bi smrt našega predragog prijatelja u Kristu Isusu, Johna Boqueta,[3] bila nesreća, ne bih mogao, a da ne osjećam duboku žalost zbog nje, kao zbog nekoga koga sam iskreno ljubio u Kristu, našem Gospodinu. Ali uzdajući se u milosrđe Onoga koji ga je stvorio i otkupio svojom dragocjenom krvlju te mu dopustio da u času smrti primi pomoć svetih sakramenata, toliko potrebnih za vječni život, nadam se da će imati mjesto među Njegovim izabranicima. Zato ne osjećam bol, nego radost u našem Gospodinu, koji je svojom smrću uklonio strah od smrti, a svojim uskrsnućem i uzašašćem na nebo pokazao što je i gdje je pravi život, u koji se kroz smrt prelazi sudjelovanjem u Njegovu slavnom kraljevstvu.
Iz toga razloga ne mogu pronaći razlog za žalost ako mislim samo na njega niti ne bismo mogli naći takav razlog žalosti ni u pogledu Vas, ako smo bili sposobni prepoznati Božju providnost i ljubav prema nama te pouzdati se u odredbe koja se tiču nas, a koja dolaze od providnosti dobrohotnog Oca koji nas ljubi i želi naše veće dobro.
Trebala bi nas jačati vjera da On, u blagostanju i u nevolji, u životu i u smrti, traži i daje ono što vodi našem većem savršenstvu. Stoga će biti korisno često nadilaziti ljubav koja je sklona zemaljskim stvarima i raščišćavati put našim zemaljskim privrženostima, kako bismo s većom slobodom mogli svu svoju ljubav vratiti Njegovoj beskrajnoj dobroti i Njegovim nebeskim darovima. Jer što manje prilika imamo za raspipanje svoje ljubavi na stvorenja, to ćemo je potpunije moći usmjeriti prema našem Stvoritelju i Gospodinu.
Da ovo pismo ne bih previše produžio, reći ću samo da sa svoje strane molimo Božansku Dobrotu da gospodinu Johnu Boquetu udijeli miran počinak u svojoj slavi, a vas istodobno utješi tako što će zauzeti njegovo mjesto u vašem srcu i mjesto svih stvari te umnožiti u vama i vašoj obitelji svoje osobite darove i milosti. Neka se Njegovu Veličanstvu svidi da svakodnevno rastemo u tim milostima i darovima na putu Njegove veće službe, hvale i slave. Amen.
Nositelj ovoga pisma, koji je otac i vrlo drag prijatelj u našem Gospodinu, predat će vam dva blagoslovljena medaljona s likom Jaganjca Božjega koja vam po njemu šaljem. On će vam moći reći nešto o milostima koje su s njima povezane.
Smjernice za produbljivanje:
- Jesi li ti imao neke gubitke dragih osoba koje ti je bilo teško prihvatiti i razumjeti?
- Pokušaj s Bogom ući u to što stoji na putu prihvaćanja smrti nekog bližnjeg ili nekog drugog većeg gubitka.
- Koje su to zemaljske stvari koje te drže privrženim i uzimaju slobodu da više ljubavi vratiš Gospodinu?
[1] „Bolja je smrt nego gorak život" (Sir 30,17)
[2] Otk 14,13
[3] „Jedan od tih prvih prijatelja i dobrotvora bio je gospodin John Boquet, član kraljevskog vijeća u toj pokrajini, u čijoj su kući naša braća održavala mnoge duhovne razgovore i nagovore" (Álvarez, Historia ms. de la Provincia de Aragón de la Compañía de Jesús, knj. II, pogl. 2).
