Od Ignacija tebi, čitatelju #14
Pismo ocu Christopheru de Mendozi
Pismo #4959
Ignacije piše vezano za neke knjige koje je Mendoza zatražio. U dopisu Ignacije prekorava Mendozu.
Rim, 17. studenog 1554.
Kristov mir.
Vidim iz vašega pisma da je vaša velečasnost jako zbrinuta oko nabavke nekih knjiga u kuću u Goletti, ako to bude Božja volja. Pretpostavljam da nema sumnje da postoji potreba za njima, ali vi možete mirno spavati, pošto bih se ja trebao dogovoriti s kardinalom de la Cuevom, te vidjeti da se knjige koje su potrebne ili korisne, ustupe na njegov trošak, ili trošak onoga tko ih je tražio od vaše velečasnosti. Ako vas iznevjere, mi vas nećemo iznevjeriti, za što god bude potrebno. Niti ćemo čekati dok budemo bogati da pomognemo, kako vi kažete; u našoj neimaštini ćemo uraditi koliko bi uradili i u obilju. Želim da vaša velečasnost zna da, ipak, ovo obilje nije tako veliko kao što mislite. Jer za taj novac, skupa s novcem koji je stigao iz Genevskog kolegija, otpada više od pet tisuća dukata duga; kuća ovdje ima više od šest stotina, te dodati na to i troškove radova na crkvi koji su upravo započeli. Dodatno, imamo preko sto četrdeset usta za hraniti, a ta spomenuta svota je otprilike dovoljna samo za kruh i vino za sve njih. Ne volim se jadati o ovim stvarima, ali vaša velečasnost mi je pružila priliku. Trebali bi radije razmišljati o njima kao Božjim darovima. Kako su oni rezultat naše majke siromaštine, ne bi nam trebali biti neugodni.
Ali dosta o ovome. U vezi sa svime ostalim, pišite ocu magistru Salmeronu. Osobito se preporučam u molitve vaše velečasnosti.
Dopisak:
Dragi oče, pitao sam se bih li trebao vašoj velečasnosti vratiti vaše pismo da ga još jednom pročitate, te u budućnosti budete oprezniji, te ne pošaljete stvari koje bi kasnije zažalili kada bi promišljali o njima.
Skrenuti ću vam pažnju na jednu stvar, kao netko zaista odan vama u našem Gospodinu, kao što i sami znate da jesam. Kada pišete, nastojte ne biti toliko zadovoljni sami sobom jer ste pomogli nekome svojim vlasništvom, te takve slične stvari. To ostavlja dojam kao da zbog toga očekujete nekakve povlastice. U redu je da mi to znamo, pričamo međusobno, te vodimo računa o tome. Ali nemojte da ispadne kao da vaša velečasnost zbog toga želi biti više cijenjena. Takovo ponašanje odaje sitničavost duše kod onoga koji ističe ono što bi trebao smatrati nebitnim, pogotovo u usporedbi s time što bi htio učiniti s dugom koji ima prema Bogu, od koga dobiva i daje sve što ima. Ovaj savjet bi trebao biti vrijednija za vašu velečasnost od deset škuda, koje bih smatrao sitnicom kada bih vam mogao naplatiti uslugu.
Smjernice za produbljivanje:
- Ponekad je potrebno hrabrosti za ispraviti brata/sestru kada čine krivo. Često nismo otvoreni za voditi takve razgovore, a često nam je i teško primiti kritike. Kada sam ja posljednji put bio hrabar na ovakav način? Kada sam posljednji put propustio dati ljubav nekome na ovakav način? Kako sam se osjećao u te dvije situacije?
- Kako prepoznati u našim životima kada trebam dati ovakvu opasku, a kada ne? Potiče li moje riječi dobri ili zli duh? Što kada primam sličnu kritiku??
