Od Ignacija tebi, čitatelju #13
Pismo Herculesu Purinu
Pismo #4921
Ignacije ga tješi nakon smrti njegova sina jedinca. Purino je bio pobožan čovjek i jedan od dobročinitelja Kolegija u Modeni.
Rim, 3. studenog 1554.
Moj presvjetli Gospodine u našem Gospodinu.
Neka svevišnja nam slava i vječna ljubav Krista, našeg Gospodina, bude zauvijek na pomoć i podršku.
Iako nisam još odgovorio vašem gospodstvu na pismo od devetnaestog prošlog mjeseca, primivši drugo pismo koje mi je brat don Laurence donio, odgovorit ću na oba ukratko, budući mi je vrijeme koje mi moje bolesti dopuštaju, u Božjoj dobroti, jako kratko.
Prije nego je vaše gospodstvo pisalo, saznao sam za bolest vašeg malog sina, te da je prešao iz ovoga privremenog života u vječni život. Ljubav me obvezuje, zbog duhovnog prijateljstva između nas, i nastojao sam vam pomoći s molitvama ove družbe, te neprestano prinoseći žrtvu Njegova Sina Isusa Krista našem Gospodinu, vječnomu Ocu, za njega, u svetoj misi. Iako ne mogu ne podijeliti tugu vašeg gospodstva i vaše supruge zbog odvojenosti od sina jedinca, zbog ljubavi u našem Gospodinu koju gajim prema vama oboma, osjećam se ipak potaknut, vidjevši da je ovo volja najmudrijeg Boga i Oca puna ljubavi, da Mu damo hvalu, te da uvjerim sebe van svake sumnje da je ovo bilo najbolje, ne samo za sina, nego i za oca i majku.
Za sina, da se oslobodi tegoba i pogibelji ovoga svijeta, te mnogih zamki koje su ga mogle odvući u vječnu patnju. Također da je tako rano primljen da uživa, ne u privatnom nasljedstvu svoje zemaljske baštine, nego kraljevstvu gdje će zauvijek biti blagoslovljen. To je za njega očigledna prednost.
Ako se vaše gospodstvo prisjeti da ovdje nemamo vječno utočište, nego tražimo ono koje dolazi u Božjoj slavi, nebeski Jeruzalem, koji On dijeli sa svojim vjernim slugama, te koje je naša istinska domovina, tada nije tolika nesreća biti uskraćen privremene utjehe, koliko je blagoslov imati priliku podići svoja srca i ljubav prema nebeskim stvarima, gdje je on koji, da je ostao na zemlji, bi ih možda bio kadar željeti uživati na zemlji. Sigurno je, kako sveti Grgur poučava, da slabosti naše ljudske prirode teže zemaljskim stvarima. Zato ih je potrebno privući k Nebu nadom u vječnost, ali i iskušavati zemaljskim kušnjama i nevoljama, koje pomažu da se oslobodimo ovozemaljskih stvari, da nam ufanje naraste, te da izgradimo put prema drugom životu. Stoga se nadam da će u božanskoj milosti i utjecajem Njegove providnosti, vaše gospodstvo pretvoriti ovu nevolju u priliku za najveći blagoslov za vas oboje, te također za utjehu u ovome svijetu, ako nastojite, razumjevši Božju volju, dati se potpuno u ljubav i služenje Njemu. Da završim ovo pismo, možete umjesto s vašim sinom, upotpuniti svoje vrijeme nekakvim dobrotvornim radom, kojim ćete zauvijek moći slaviti Njegovo ime. Tako ćete imati Krista našeg Gospodina, za baštinika.
Neću više ništa reći, osim za moliti Božju svemoćnu dobrotu da obuzme srca vas oboje, te vas nadahne da uvijek težite savršenstvu u služenju na Njegovu veću slavu.
Neka vam Vječna Mudrost podari svagdanje svjetlo, da uvijek prepoznate Njegovu svetu volju, i savršeno ju ispunjavate.
Smjernice za produbljivanje:
- Mogu li se sjetiti kada sam se zadnji puta osjećao kao da mi je Gospodin nešto jako bitno oduzeo? Kako sam pronašao utjehu? Jesam li uspio zadržati povjerenje u Gospodina?
- Sveti Ignacije racionalizira gubitak njihova sina objašnjavajući zašto je taj događaj blagoslov, i za njega i za njegove roditelje. Mogu li prepoznati taj blagoslov na primjerima iz svoga života? Vode li me takve teške situacije prema Bogu ili me udaljuju od njega?
- Da sam ja danas u Ignacijevim cipelama… kako bih pokušao donijeti utjehu obitelji Purino? Da sutra moji bližnji dožive takav veliki gubitak, kako bih ih utješio? Kako bih im približio Boga?
