Od Ignacija tebi, čitatelju #30
Pismo 4454
Ignacije ohrabruje markizu da gleda svoju djecu na način kako ih Bog gleda i poziva u stalež u kojem se posvećuju Njegovoj hvali i službi.
Rim, 15. svibnja 1554.
IHS
Draga moja gospo u Gospodinu. Nedavno sam primio dva pisma vaše milosti, datirana 9. srpnja i 18. prosinca, i s njima ne samo velikodušnu mjeru zadovoljstva zbog zanimanja koje vaša milost pokazuje za osnivanje kolegija u Cordobi, nego i osobite utjehe kad u vašem pismu vidim duh potpune suglasnosti s Božjom voljom, osobito kad Bog uzima k sebi dva tako izvanredna sina: jednoga da u potpunosti živi s Njime na nebu (Katarina Fernandez de Cordova, djevojački De Priego, kojoj je ovo pismo upućeno, imala je nekoliko sinova. Najstariji, Petar Fernandez de Cordova, grof od Ferije, preminuo je u cvijetu mladosti), a drugoga da od sada umre ljubavi i naumima ovoga svijeta. Posvetivši se isključivo slavi i službi svoga Stvoritelja, neće imati druge zadaće doli da vodi samoga sebe i mnoge druge prema nebu.
Ovo je vrlo osobita milost koju je Bog udijelio ocu Antoniu (Antonio de Cordova, koji je već bio zaređen, stupio je u Družbu) i to tim veća jer je imao više razloga usmjeriti svoje naklonosti prema zemaljskim stvarima, barem u određenoj mjeri (Karlo V. bio je odlučio da Antun bude uzdignut na kardinalsko dostojanstvo). Sve je to sada preokrenuo, kako bi se posvetio nebeskim stvarima. Nije svaka majka sposobna cijeniti takvu milost učinjenu njezinim sinovima. A Božja je milost morala biti vrlo snažna i duboko utisnuta u dušu vaše milosti da biste osjetili toliku ljubav prema vječnim dobrima, te da vas tješi spoznaja da je don Antonio zamijenio zemaljske blagoslove za nebeske. Neka se svidi Njemu koji je izvor svjetla i svake ispravno usmjerene ljubavi, da u vašoj milosti umnoži ono što je već počeo s tolikom beskrajnom i vrhovnom darežljivošću, te da vam podari ovu pravu i kršćansku utjehu: da vidite svu svoju djecu, svakoga u onom staležu na koji ih Bog poziva, kako se velikodušno posvećuju Njegovoj hvali i službi, hodeći uvijek najizravnijim putem prema posljednjemu i blaženom cilju koji im je On pripravio.
Što se tiče pitanja prispojenja (ovdje se misli na crkvene prihode koje je Antonio primao) budući da je ono u rukama tako razboritih osoba kao što su Andrija Vela i magister Cassarubios, držim da s naše strane nije potreban velik trud, osim da molimo Boga, našega Gospodina, da po svojim neizmjernim bogatstvima i darežljivosti nagradi ljubav koju je On sam usadio u vašu milost i oca don Antonia, a koja vas potiče da date ovu donaciju i pružite drugu pomoć za unapređenje ovoga djela u Njegovoj božanskoj službi. Stoga sam im rekao da, ako u ičemu možemo biti od pomoći, sigurno nećemo zakazati – barem dobrom voljom – premda se obično ne uključujemo u takve poslove, jer su previše udaljeni od našega načina života.
Smjernice za produbljivanje:
- Ima li netko u mojoj blizini za koga osjećam da ti je teško prihvatiti njegov put? U svjetlu ovog pisma i onog što Ignacije piše pokušat ću tu osobu pogledati Božjim očima i uputiti molitvu za nju.
- Ima li netko u mojoj blizini kome se divim, čiji mi put često donosi utjehu, množi u meni ljubav, pouzdanje i nadanja u Boga? Molit ću i za tu osobu i njezin put.
- Na kojem području života Bog mene poziva da „umrem" zemaljskim željama kako bih se više posvetio nebeskim stvarima?
