Od Ignacija tebi, čitatelju #22
Pismo Klaudiju, caru Abesinije
Pismo 5205
U ovome pismu Ignacije objašnjava abesinskom caru primat rimskog prvosvećenika te jedinstvo i autoritet Crkve. Opširno raspravlja o zabludi Grka i drugih koji ne priznaju papu kao vrhovnog poglavara Crkve. Ignacije hvali kralja kojega je Bog nadahnuo željom za sjedinjenjem s poglavarom Katoličke Crkve. Ignacije navodi da je, uz patrijarha, odabrano dvanaest svećenika koji će otputovati u careve zemlje. Objašnjava da je svaki od tih ljudi dobro poznat i prokušan te da su spremni dati i vlastite živote za spasenje duša.
Rim, 23. veljače 1555.
Isus
DIO 1: Poziv i papinska ovlast misije
Ključna tema: Kako Bog djeluje kroz suradnju vladara, pape i Družbe Isusove te odakle dolazi stvarni duhovni autoritet (Petrovi ključevi).
Gospodine moj u Gospodinu našemu Isusu Kristu.
Neka vrhovna milost i vječna ljubav Krista, Gospodina našega, pozdrave i pohode Vaše veličanstvo Njegovim najsvetijim darovima i duhovnim milostima. Njegovo kraljevsko veličanstvo, kralj Portugala, napisao mi je nekoliko pisama s velikom revnošću koju mu je Bog, Stvoritelj i Gospodin naš, udijelio – na slavu svoga svetog Imena i za spasenje duša otkupljenih dragocjenom krvlju Njegova jedino-rođenoga Sina.
U njima mi piše kako bi bio iznimno zadovoljan kada bi se imenovalo kojih dvanaest redovnika iz naše najmanje Družbe Isusove, između kojih bi Vaše veličanstvo izabralo jednoga za patrijarha, a drugu dvojicu za pomoćnike s pravom nasljedstva. Potom bi se od Kristova namjesnika (pape), zatražilo da im podijeli odgovarajuću ovlast, što bi uključivalo i njihovo slanje s ostalim svećenicima u kraljevstvo Vašeg veličanstva.
Družba je vezana sponama najvećeg poštovanja i odanosti prema Njegovom presvijetlom veličanstvu, kralju Portugala, više nego prema bilo kojem drugom kršćanskom vladaru. Zbog toga sam udovoljio njegovim željama i izabrao dvanaestoricu svećenika uz patrijarha, kao što me u novom pismu i zamolio. Svi oni dolaze iz naših redova, a broj dvanaest izabran je iz pobožnosti prema broju koji je predstavljao Krista, Gospodina našega, i Njegovih dvanaest apostola. Oni će se spremno izložiti svakoj vrsti napora i opasnosti s kojima bi se mogli suočiti radi dobra duša u zemljama podložnima Vašem veličanstvu.
Na to sam pristao s još većom radošću zbog posebne želje koju je Bog, Gospodin naš, ulio meni i cijeloj našoj Družbi – želje da budemo na službu Vašem veličanstvu kao vladaru koji, idući stopama svojih prethodnika, usred tolikih nevjernika i neprijatelja naše vjere, predano radi na očuvanju i širenju vjere te slave Krista, Boga i Gospodina našega.
To je bio razlog više za želju da Vaše veličanstvo dobije pomoć duhovnih otaca koji imaju ovlast, istinsku moć svete Apostolske Stolice i čisti nauk kršćanske vjere. Jer upravo su to ključevi kraljevstva nebeskoga koje je Krist, Gospodin naš, najprije obećao, a potom i predao svetom Petru i njegovim nasljednicima. To je obećanje dao samo njemu, kada mu je – kako prenosi sveti Matej – rekao: „A ja tebi kažem: Ti si Petar-Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju i vrata paklena neće je nadvladati. Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskoga, pa što god svežeš na zemlji, bit će svezano na nebesima; a što god odriješiš na zemlji, bit će odriješeno na nebesima." (Mt 16, 18-19)
Isus je to obećanje ispunio nakon svoga uskrsnuća, a prije uzašašća na nebo. Tada je, kako prenosi sveti Ivan, tri puta pitao Petra: „Šimune Ivanov, ljubiš li me više nego ovi?", a nakon Petrova odgovora rekao mu: „Pasi ovce moje". Time mu je povjerio brigu za cijelu Crkvu, a ne samo za jedan njezin dio. Dao mu je punu vlast da sve vjernike vodi u kršćanskom životu i vjeri, kako bi ih na kraju doveo do vječne sreće u nebeskom kraljevstvu.
Krist Gospodin dao je svojim apostolima prenesenu ovlast. No svetomu Petru i njegovim nasljednicima dao je punu i redovitu vlast, koja se prema potrebi trebala prenositi i na sve ostale pastire. Oni su trebali priznati Petra kao svojega vrhovnog pastira i od njega primati vlast.
Smjernice za produbljivanje:
- Svaki misionar poslan je s konkretnim crkvenim poslanjem i ovlasti (papinskim dekretom). Zašto je za autentično kršćansko djelovanje važna povezanost s Crkvom, umjesto da djelujemo isključivo „na svoju ruku"?
- Ignacije spominje brojku 12 iz pobožnosti prema apostolima. Na koje sve načine tradicija i simbolika u Crkvi mogu osnažiti našu osobnu pobožnost i spremnost na žrtvu?
- Kako danas u svom životu prepoznaješ ulogu pape kao „vrhovnog pastira" kojemu je Krist povjerio brigu za cijelo stado? Osjećaš li se dijelom te opće Crkve?
