Od Ignacija tebi, čitatelju #23

Pismo Klaudiju, caru Abesinije

Pismo 5205

U ovome pismu Ignacije objašnjava abesinskom caru primat rimskog prvosvećenika te jedinstvo i autoritet Crkve. Opširno raspravlja o zabludi Grka i drugih koji ne priznaju papu kao vrhovnog poglavara Crkve. Ignacije hvali kralja kojega je Bog nadahnuo željom za sjedinjenjem s poglavarom Katoličke Crkve. Ignacije navodi da je, uz patrijarha, odabrano dvanaest svećenika koji će otputovati u careve zemlje. Objašnjava da je svaki od tih ljudi dobro poznat i prokušan te da su spremni dati i vlastite živote za spasenje duša.

Rim, 23. veljače 1555.

Isus

DIO 2: Jedinstvo Crkve i opasnost raskola

Ključna tema: Teološko obrazloženje zašto Crkva može biti samo jedna (slike Noine arke, Hrama, zaručnice) i zašto odvajanje od Rima odsijeca vjernike od punine milosti.

To je unaprijed naznačeno od Boga našega Gospodina riječima u Knjizi proroka Izaije, gdje prorok, govoreći o velikom svećeniku Elijakimu, kaže: „Metnut ću mu na pleća ključ od kuće Davidove: kad otvori, nitko neće zatvoriti, kad zatvori, nitko neće otvoriti." Ovdje se u slici govori o svetome Petru i njegovim nasljednicima, koji posjeduju puninu vlasti, označenu ključevima što se daju kao znak potpune i vrhovne vlasti.

Zbog toga bi Vaše Veličanstvo trebalo zahvaljivati Bogu Gospodinu što vam je upravo u vaše vrijeme iskazao milost poslavši u vaše kraljevstvo ove istinske pastire duša, koji su sjedinjeni s vrhovnim pastirom i namjesnikom kojega je Isus Krist, naš Gospodin, ostavio na zemlji i od kojega primaju vrlo široku vlast koja im je povjerena.

Nije bez razloga što ni otac ni djed Vašeg Veličanstva nisu željeli patrijarha iz Aleksandrije. Ud koji je otrgnut od tijela ne prima od tijela ni život, ni pokret, ni osjetilnost od njegove glave. Tako ni patrijarh u Aleksandriji ili Kairu, budući da je raskolnik i odijeljen od ove Apostolske Stolice i njezina vrhovnog prvosvećenika, koji je glava cijeloga tijela Crkve, nije za sebe primio ni život milosti ni zakonitu vlast; niti je može valjano prenositi na nekoga drugog patrijarha.

Katolička Crkva je samo jedna u cijelome svijetu i nemoguće je da jedan bude povezan s rimskim prvosvećenikom, a drugi s aleksandrijskim. Kao što je Krist, Zaručnik, jedan, tako je i Crkva, njegova Zaručnica, samo jedna. O njoj Salomon, govoreći u ime Krista Gospodina, kaže u Pjesmi nad pjesmama: „Jedina je golubica moja", a prorok Hošea kaže: „Sinovi Judini i sinovi Izraelovi sabrat će se zajedno i postavit će sebi jednoga poglavara." U istom smislu kasnije sveti Ivan kaže: „Bit će jedno stado i jedan pastir."

Postojala je jedna Noina arka, kako čitamo u Knjizi Postanka, izvan koje nije bilo mogućnosti spasenja. Jedan je bio Šator sastanka koji je načinio Mojsije. Salomon je sagradio jedan Hram u Jeruzalemu, u koji su svi morali dolaziti prinositi žrtve i klanjati se. Jedna je bila sinagoga u kojoj su svi morali biti sjedinjeni. Sve su to bile slike Crkve koja je jedna i izvan koje nema ničega dobra. Jer tko nije sjedinjen s tijelom Crkve, neće od Krista Gospodina, njezine Glave, primiti onaj pritok milosti koji daje život duši i pripravlja je za blaženstvo.

Da bi navijestila to jedinstvo Crkve protiv određenih heretika, Crkva pjeva u Vjerovanju: „Vjerujem u jednu, svetu, katoličku i apostolsku Crkvu." Tvrdnja da postoje posebne, samostalne Crkve — primjerice aleksandrijska ili carigradska — neovisne o sveopćoj Glavi, rimskom prvosvećeniku, pogrješka je osuđena na saborima. Rimski je prvosvećenik u neprekinutom nasljedstvu od svetoga Petra, koji je po zapovijedi Krista Gospodina izabrao ovu Stolicu, kako nam svjedoči sveti Marcel mučenik, te svoj izbor potvrdio smrću.

Njega su slijedili rimski prvosvećenici koje su kao Kristove namjesnike priznavali toliki sveti naučitelji, i latinski i grčki, kao i svi narodi; prvosvećenici koje su štovali sveti pustinjaci, biskupi i drugi ispovjedaoci vjere, potvrđujući svoje svjedočanstvo tolikim čudesima i krvlju tolikih mučenika koji su umrli u vjeri i zajedništvu s ovom svetom Rimskom Crkvom.

Papu Lava na Kalcedonskom saboru jednodušnim su glasom okupljeni biskupi proglasili: „Presveti, apostolski i sveopći." Sabor u Konstanzu osudio je zabludu onih koji su nijekali prvenstvo rimskog prvosvećenika nad svim pojedinačnim Crkvama.

I na Firentinskom saboru, u vrijeme pape Eugena IV., kojemu su nazočili Grci, Armenci i Jakobiti, donesena je u skladu s prijašnjim saborima ova odluka: „Određujemo da sveta Apostolska Stolica i rimski prvosvećenik imaju prvenstvo nad cijelim svijetom, da je on nasljednik blaženoga Petra, pravi Kristov namjesnik, glava cijele Crkve, otac i učitelj svih kršćana; te da je njemu u blaženome Petru od Gospodina našega Isusa Krista predana puna vlast da pase, upravlja i ravna sveopćom Crkvom."

Njegova presvijetla visost kralj David, blažene uspomene, otac Vašeg Veličanstva, potaknut Duhom Svetim, poslao je svoga poslanika da prizna Svetu Stolicu i iskaže poslušnost vrhovnom rimskom prvosvećeniku.

Među mnogim hvalevrijednim djelima vašega oca i samog Vašeg Veličanstva, ovo će biti dostojno vječnoga spomena i trajnog slavljenja u svim vašim zemljama: zahvaljivati Bogu Gospodinu, začetniku svakoga dobra, za veliku milost koju vam je udijelio zbog marljivosti, brige i velike kreposti Vašeg Veličanstva — najprije ocu, koji je iskazao poslušnost Kristovu namjesniku, a potom sinu, koji je u svoje kraljevstvo doveo prvoga istinskog i zakonitog patrijarha ove svete Apostolske Stolice.

Jedinstven je blagoslov biti sjedinjen s mističnim tijelom Katoličke Crkve, koja živi i kojom upravlja Duh Sveti, a koji ju – prema riječima Evanđelista – poučava svakoj istini. Velik je dar biti prosvijetljen svjetlom crkvenoga nauka i učvršćen u njezinoj postojanosti, za koju sveti Pavao govori Timoteju da je „Crkva Boga živoga, stup i uporište istine", i kojoj je Krist obećao svoju pomoć kada je rekao: „Evo, ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta".

Budući da je sve to tako, tada zaista postoji razlog da se uvijek zahvaljuje Bogu, našem Stvoritelju i Gospodinu, za te zemlje, jer im je njegova providnost po vašem Veličanstvu i vašem slavnom ocu iskazala toliko dobra.

Smjernice za produbljivanje:

  1. Ignacije koristi snažnu sliku: „Ud koji je otrgnut od tijela ne prima od tijela ni život…" Jesi li ikada u svom duhovnom životu osjetio duhovnu suhoću kada si se svjesno ili nesvjesno udaljio od sakramentalnog života Crkve?
  2. Sveti Ignacije poziva vladara na zahvalnost što je primio zakonite pastire. Znaš li prepoznati i zahvaliti Bogu za konkretne ljude (svećenike, vjeroučitelje, duhovnike) koje je Božja providnost poslala u tvoj život?