Od Ignacija tebi, čitatelju #25
Pismo 4306
Ovo pismo Antoniu Enriquezu je Ignacijev srdačan odgovor. On potiče Antonia da skuplja blago na nebu. Podsjeća ga da su ljudi samo hodočasnici na zemlji i da su zemaljska blaga prolazna.
Rim, 26. ožujka 1554.
Poštovani gospodine u Gospodinu našem Isusu Kristu.
Čekao sam odgovor na pismo koje sam primio od vas iz Firence i zamolio sam prijatelja koji odlazi na dvor da mi javi jeste li s njim. Ali sada imam još jedno pismo iz Bruxellesa, datirano 22. veljače, koje odgovara na pitanje i pruža našem ocu i nama ostalima ovdje koji smo toliko odani vašoj službi veliku utjehu u našem Gospodinu. Iako pismo za koje kažete da ste napisali po dolasku i koje je sadržavalo opis vašeg putovanja nije urodilo plodom, trud koji ulažete tako često pišući jest usluga koju bismo trebali visoko cijeniti i koja pokazuje dobrostivu naklonost koju vam je Bog, naš Gospodin, dao. Neka Njegova vrhovna i božanska Dobrota, po darovima svoje milosti, dovede do savršenstva one prirodne darove koje vam je On dao u tolikom izobilju, kako bi i jedni i drugi mogli biti korišteni Njemu na veću službu i hvalu te vam donijeli zasluge za krunu sretne vječnosti.
Naš otac uživa tek u osrednjem zdravlju i šalje vam mnogo srdačnih pozdrava. Nećemo propustiti preporučiti vaše poslove Bogu, Gospodinu našemu, jer pred nama stoji put do naše nebeske domovine koji je dulji od puta do Bruxellesa. Nikada ne smijemo izgubiti iz vida činjenicu da smo hodočasnici dok u nju ne stignemo, i ne smijemo dopustiti da naše naklonosti ostanu vezane za gostinjce i zemlje kroz koje prolazimo, kako ne bismo zaboravili svoje odredište i izgubili ljubav prema našem konačnom cilju. A kako bismo ga bolje postigli, naš vječni Otac dao nam je koristiti se i služiti se stvorenjima.
Ali On ne želi da svoje naklonosti usmjerimo na njih do te mjere da, zbog privremenih i nesavršenih posjedovanja u ovome prolaznom životu, izgubimo savršena i trajna dobra života kojemu nema kraja. To je nerazumnost koja, iako je jasno očita svakom čovjeku čiji je razum obasjan našom svetom vjerom, ponekad biva izgubljena iz vida onih koji su razboriti za ovaj svijet.
To znači hodati putem rastresenosti, tako da se nikada ozbiljno ne udubimo u sebe. To znači loše koristiti svjetlo razumijevanja kako bismo ga zaokupljali beznačajnim stvarima i nikada ga ne primijeniti na one koje su od najveće važnosti za našu sreću.
Tako se može provesti cijeli život nastojeći provesti ovih nekoliko dana našeg hodočašća usred počasti, bogatstva i vlastitih zadovoljstava, bez pomisli na ono što mora biti uzrok neprocjenjivog i beskrajnog bogatstva, časti, blaženstva i zadovoljstva u našoj nebeskoj domovini. Zaista, ta izreka proroka odnosi se na takve ljude: "I oni su zanemarili poželjnu zemlju."! Ili ako bi ga i cijenili, učinili bi jednako toliko da u njemu žive sretno kao što čine da žive zadovoljno u hodočašću na koje nas je Bog sve postavio na putu do te zemlje. Neću dalje razmatrati ovu misao, jer se nadam u Bogu, Gospodinu našem, da nećete biti među takvim hodočasnicima.
Smjernice za produbljivanje:
- Jesi li ikad razmišljao o svojim "prirodnim darovima", dobrim navikama, talentima, kao nečemu što ti je On dao, u izobilju? Ako je teško primijetiti koji su to darovi, pokušaj se prisjetiti što tvoji bližnji pohvaljuju? Zahvali danas za sve dobro i moli da i danas tvoj život i postojanje hvale Njega.
- "Nikada ne smijemo izgubiti iz vida činjenicu da smo hodočasnici". Preporuči Bogu svoje otpore, nejasnoće, navezanosti, strahove od istih, s punim povjerenjem da te On čuva i pomaže na tom putu.
