Ocima i braći u Coimbri

Pismo 131.

Neka suverena milost i vječna ljubav Krista našega Gospodina bude vazda naša pomoć i podrška.

Što je dobro veće, to bismo trebali biti spremniji izabrati ga; a jednom izabrano, naša radost u njemu bi trebala biti tim veća. I kada su ova radost i uživanje duhovni i vječni, ne može postajati razlog za tugu ili nelagoda u njoj. Ovo je istina bilo da radost pripada nama ili našem bližnjem. Jedinstvo volje između stvorenja i Stvoritelja je najveće dobro u ovom životu, ali postaje mnogo veće i imetak bez kraja u vidu života koji ima doći. Takvo dobro mora biti predmet našeg izbora, sklonosti i žudnje i mora biti prihvaćeno kada ga nudi Darivatelj svega dobra, jer to znači kraj svih naših zala, beskrajno mnoštvo milosti i slave i vrhovni izraz Božje volje. Ovaj Darivatelj svega dobra, koji je u najvišem stupnju providitelj svih stvari, nema potrebe ni za kime, osim za onime koga On želi i bira za svoju službu. Ono što On najviše želi jest dovesti sve ljude koji su dobri k sebi, što je svrha za koju ih je stvorio. I onda, kako Vrhovno Dobro ima moć i mudrost raspolagati svim stvarima kako Mu se svidi, tako da Njegova moć čak ni ne postavlja granice, čovjekova je dužnost neprestano žudjeti za svim ovim, s obzirom da ipak ne možemo učiniti ništa sami nego na sebe navući nezadovoljstvo (zar pravednik ne padne sedam puta dnevno?). Bog s druge strane čuva i dijeli milost. Ovo znanje je potaknulo toliku uzdržljivost u molitvi sv. Martina kada je dodao uvjet: „Ali ako sam još potreban Tvom narodu, Bože…“

Čini se da se ova nužnost svidjela Njegovom Božanskom Veličanstvu upravo sada, jer će pridonijeti Njegovoj većoj slavi. Postoje neki koje je Bog imao na umu koji će morati vježbati strpljenje, čak i Otac Magister Ignacije; on jer se mora zadržati ovdje, a mi jer ne možemo ići dalje. A ipak ujedno ima puno radosti jer iako živimo ovdje imamo tako dobrog vođu i jer drugi predstavnik Družbe i vjerni posrednik ima prijeći i biti tamo sada, velečasni Otac Petar Faber, radosnog sjećanja, koji je na blagdan sv. Petra, 1. ožujka, prema Božjoj volji oslobođen okova svoje smrti i otišao od nas radosno u Gospodinu, dok je Otac Jean Codure, naš prvi predstavnik, umro na svoj vlastiti imendan, na blagdan mučeništva sv. Ivana Krstitelja. Njihove duše su sada ujedinjene u nebu, a njihova tijela ovdje, u Našoj Gospi od Puta, ovdje u Rimu, da nam prave društvo.

Božanska Dobrota je tako uredila da je umro kako ću to ovdje prenijeti. Nakon osmogodišnjeg izbivanja iz Rima, više ili manje, i putovanja kroz mnoge zemlje pod svetom poslušnošću, vratio se u Rim u savršeno dobrom zdravlju 17. srpnja. Tjedan dana smo svi mi i njegovi prijatelji uživali njegovu prisutnost u Gospodinu. Ali naredni tjedan je zadobio isprekidanu groznicu neobične snage i konačno, prvog kolovoza, kako sam rekao, na blagdan sv. Petra u okovima, što je bila nedjelja, prisustvovao je misi, primio pričest, ispovjedivši se prethodnu subotu uvečer i primivši posljednju pomast. I potom između podneva i ure večernje, u prisustvu cijele zajednice i broja prijatelja koji su ga došli vidjeti, predao je svoju dušu svom Stvoritelju i Gospodinu.

Svagdje imamo potrebu za posredstvom prijatelja i svetaca, a svi se nadamo da će u Božanskom Milosrđu – budi volja Njegova – Petar sada biti ništa manje uzrok pomoći nama nego što bi bio da živi među nama. Neka u svim stvarima uvijek Njegova božanska i suverena Dobrota bude hvaljena i slavljena. Amen. Amen.

Po zamolbi Oca Ignacija, Bartolomeo Ferrao.

Ignacije obavještava o smrti braće Petera Fabera i Ivana Codure.

Poticaji za promišljanje:

  • Imaš li iskustvo da te On izabrao za sebe? Kako si to doživio? (Ako nemaš to iskustvo, moli Ga da to doživiš)
  • Moliš li za jedinstvo svoje volje s Božjom? Što se ispriječi takvoj molitvi? Traži milost da možeš uvijek tražiti ono što je Njemu po volji.
  • Gdje si potreban/potrebna Božjem narodu? U čemu se od tebe traži strpljenje? Traži potrebne milosti od Njega koji čuva i dijeli milost.