Jedan od isusovaca koji je "službeno" kratko bio duhovnik SKAC Palme, a "neslužbeno" je duhovnik svima nama i dan danas jer se javi i kako sam kaže "dođe kad god treba i napravi što treba" je o. Tomislav Rukavina. U sklopu našeg SKAC25 serijala, javili smo mu se za intervju, ali izgleda da je puno vježbao poniznost pa je odbio sudjelovati i snimio glasovnu poruku s tek nekoliko rečenica "jer nema on što puno reći"…  

"Ja sam ti zapravo uvijek bio u SKAC-u nešto kao Mjesec Zemlji, ili kao neki satelit. Stajao sam sa strane, kad je trebalo pozvali bi me i uključili u određenu stvar i ja bi to odradio više ili manje uspješno i vratio se na svoju poziciju kapelana, župnika, na treću probaciju, u Makedoniju… "

Ulogu duhovnika preuzeo je 2018. godine nakon odlaska patera Ike na drugu službu, a vršio ju je nekoliko mjeseci do dolaska patera Tomislava Špiraneca. Bio je on i pomoćni duhovnik SKAC-a, i pomoćnik za vrijeme drugih službi u Palmi. Jako je nahvalio svoju subraću, a mi smo odlučili pitati našu subraću i susestre što misle o njegovoj prisutnosti u SKAC-u. 

LUKA P. Jedno iskustvo s paterom Rukavinom koje često znam spomenuti ili ga se sjetiti bilo je kada smo 2017. imali radnu akciju na Fratrovcu. U jednom trenutku sam vidio kako se dvije cure muče otpiliti jednu granu koja je bila malo viša, pa su se i popele jedna drugoj na ramena i ručnom pilom je pilile.

Ja sam otišao do Rukavine i pitao ga može li doći u drugi dio šume s motorkom i skratiti curama muke. Nakon nekoliko minuta je došao, naravno sa svojom majicom preko glave. Bez puno riječi, ne samo da je otpilio granu nego je otpilio i 4-5 stabala u tom dijelu šume. No najbolje mi je bilo to što je, kada je otpilio zadnje stablo, samo uzdahnuo i rekao: "Uh, sad se lakše diše!"

Mene je to tada jako zabavilo i nasmijalo, ali je to zapravo uvijek bilo moje iskustvo s njim – jednostavan, direktan, konkretan, (duhovno) podijeli i više nego što bi se nadao ili očekivao, te svaki put tako duboko prenese Boga da se stvarno lakše diše.

MARIJA S. PateR je poput teksaškog rendžera brz, ali ne na revolveru nego oprostu. Jači je od ličkoga medvida, a bit ću mu i vječno zahvalna što me naučio da je tajna savršenog gulaša u tome da ubacin komad željeznog pribora u lonac. Dok je pohađao tečaj plesa u SKAC-u koji je bio jednom tjedno, znao je upasti u ured i s vrata viknut: KOJA ĆE? I onda bi uzeo neku i vježbao plesne korake s njom… Najčešće bi se Marta uvalila. 😀 Baš je unosio neopterećenost i vedrinu u ured. Pater je direktan ko i strijele kojima gađa iz svog ručno rođenog luka. Pater može duže slušat nego jest. Pater ima više bolestiju nego godina. Taj pater je stvarno svjestan da umire svaki dan, i stalno o svojoj smrti priča. Najljepši poklon za rođendan ikad sam dobila upravo od patera Rukavine… Jedne godine mi je poklonio veliki kvalitetni nož, još ga imam… Ali ne, nije to to… Jedne godine mi je reko da mi za rođendan želi poklonit cijeli svoj dan. 😀 Najjači ikad lik! 

PATRIK: „On je svećenik?! Ja sam mislila da je on domar na Sljemenu." To mi je uvijek prva stvar koja mi padne na pamet kad netko spomene p. Rukavinu. Rekla mi je to žena kad sam je prvi put doveo na Sljeme, gdje je tada bio župnik, da ga upozna. Nadam se da ga ovim neću uvrijediti, ali po meni on to stvarno i jest. Kristov domar. Većinom je sam, radi stvari koje su mu dane, ne prigovara. Meni je uvijek bio tajanstven i tih. A opet svojom pojavom plijeni. Ne izgledom, nego toplinom. Na prvu se učini strog i tvrd, a onda te kroz razgovor pročita bolje nego ti sam sebe – prema duši nježan i pažljiv. To je za mene p. Rukavina. Otac (pater) koji brine o svojoj djeci. Uzor kakav i ja želim biti u svojoj obitelji. 

KATA Š. Prve tri Rukijeve osobine: brižnost, jednostavnost i nepredvidivost – i to tim redom. U najvećim previranjima ili samo kad mi je trebala neka riječ potvrde, on je bio tu i savršeno je razumio situaciju. Nekad tu nije bilo puno govora, dvije-tri rečenice i sve mi je bilo jasno. Jednostavno vidi i "osjeti" duh. S druge strane mi je uvijek bilo fascinantno na koje sve načine prenosi Boga i na koje nas je sve ludosti nagovarao da nam Ga približi. Osoba za koju sam Bogu neizmjerno zahvalna što ju imam u životu i što je moj "joker zovi" u izazovima života.

JAKOV: Kad sam prvi put imao priliku upoznati p. Rukavinu začudilo me koliko je on slobodan biti svoj – autentičan. I ta je njegova autentičnost u meni probudila zaboravljenu želju, da i ja budem takav. Ne da budem ko on, nego da budem ono što jesam. To ti je mene odvelo Bogu pa "kako da ga ne volim?"

MARINA G. Na mojoj prvoj godini 3D formacije duhovnik je bio p. Rukavina. Sjećam se velikog strahopoštovanja prema njema zbog dubine i mudrosti s kojom nam je razlagao teme. On bi nešto rekao, a ja bih mogla ostati još dugo s tom jednom rečenicom i žvakati njeno značenje. Jako sam htjela upiti sve što govori i što bolje zapamtiti. Trudila se što više toga zapisati da se mogu vratiti na ono što je rekao i razmišljati što to znači za mene i gdje sve mogu prepoznati slično iskustvo u vlastitom životu, a onda i kako se mijenjati na bolje. Ono što je meni možda najdraže kod p. Rukavine je što priča iz stvarnog, konkretnog, životnog iskustva pa je lakše razumjeti i povezati se s tim. A lakše i zapamtiš jer su često ti primjeri bili i poprilično smiješni. Kasnije sam još ostala na 3D formaciji u raznim ulogama i kad god bi pozvali p. Rukavinu ako može biti gostujući predavač, gotovo redovito bi se dogodilo da bi cijela godina tražila snimku nagovora da ga mogu poslušati ponovno, vratiti se, žvakati što su čuli i produbljivati. Jednostavan, s velikom dubinom i dobar. I baš donosi radost, barem meni.

PETRA T. Čovjek od malo rijeci. Ali pamtim skoro sve koje mi je uputio, jer su bile žive i nešto u meni izazvale. Mir, ljutnju, smijeh, utjehu, nekad i čuđenje, ali iza svake iskrenost i očinsku brigu da me dovede bliže Bogu. On mi je oličenje biblijskog "Ne boj se!". Mislim da se ne boji nikog osim Oca, i možda baš tu leži snaga njegovog poslanja. U istini, i poniznoj pravednosti.

MATO Ž. Tomislav Rukavina je prvenstveno jedan sasvim normalan čovjek, u punini riječi – normalan čovjek, ni više ni manje. Poznajem ga od kad sam došao u Palmu 2018. godine. Tu je imao Mise mladih i jako poticajne propovijedi za mlade koji su bili puni strahova oko pronalaska svrhe za svoj život iliti odgovora na pitanje Gdje me Bog zove. Tomo nas je uredno ohrabrivao i pozivao da budemo realni i ponizni, ali hrabri za djelovanje. Pratio nas je na našem putu, pokazivao razne tehnike u streličarstvu kako biti smiren i fokusiran, u idealnim uvjetima, ali i u realnom životu kada nije sve baš tako idealno… Kako ispaliti strijelu i pogoditi u metu kad ona nije najravnija?

Jako je direktan i precizan. Sjećam se naših razgovora kada me pratio u duhovnim vježbama. Ti razgovori su trajali maksimalno 3 minute. Ja bih podijelio kako je bilo u molitvi, gdje sam doticao život ili ga nisam doticao, a on bi odmah rekao to uzmi ili ostavi… To je bilo dovoljno. Bez puno priče i propovijedanja, idemo direk u srž. I obojica smo znali da je "to" to što tražimo ("to je Život iliti Isus").

Nekad ga nisam mogao skužiti jako dugo… Jednom prilikom je rekao jednu stvar koja me je dirnula i zbunila. Godinama sam se prisjećao te njegove rečenice i nije mi bilo jasno… Bili smo na kavi on, prijatelj i ja. Pitali smo ga o djevojkama. Reko: "Tomo mi bismo se ženili, to je naš poziv. Kako da biramo cure, na što da pazimo?" Pričali smo prijateljski o svemu na toj kavi. U pola priče pater kaže: "Ja znam da je moj poziv svećenički i tu nema priče. A što se tiče žena, ja bih mogao biti s bilo kojom…" Priča se nastavila, ali mene je zgrozilo i vrtjele su mi se misli: kako s bilo kojom, pa ne bi mogao biti s bilo kojom, što ako mi se ne sviđa… Tomo pričaš gluposti, lako ti je sada reći kad si svećenik pa ne moraš biti ni s jednom, pa tako gluposti pričaš… Godinama me to progonilo, dakle nema šanse da ja mogu biti s bilo kojom ženom. No u jednoj molitvi, nakon dugo vremena, dođe mi odgovor. Tomo je dobro rekao i dobro je znao. Svaka žena je vrijedna i vrijedna da joj se služi kako je Bog namijenio. Svaka je Božja kći i nitko nema pravo ponašati se prema ijednoj ženi drugačije osim da ju voli i da joj služi, bila ona visoka ili niska, itd.

I na kraju – janjetina. 🙂 Tomo voli janjetinu i Isusa, odnosno voli više Isusa od janjetine. Zgodno je to kako mu Isus nije uskratio radi toga janjetinu, nego ga ona svaki put podsjeti na Njega.

Tomo zna služiti svima. Nije mu bitno kako tko izgleda i kakve mane ima, a to je zato što stvarno traži i nalazi Boga u svemu što je Bog dao i stvorio. Upućivao nas je uvijek na Život, da ne fantaziramo, na realni život takav kakav je i da u njemu tražimo i surađujemo s Bogom (nadom, radošću, mirom, hrabrošću, ljepotom, odlučnošću, žrtvom – sa svime što vodi Životu ili je Život).

ROBI C. Kad je Rukavina tek došao u SKAC, jedna od naših prvih suradnji bila je jedrenje. Bilo mi je zanimljivo vidjeti njegov direktan i konkretan pristup, takav kakav je, ali nije bio nametljiv. Oko stvari koje nije znao, nije se petljao, nego je prepuštao drugima. Više puta mi je tih dana rekao – ja ti o tome ne znam ništa, vi odlučite. Često je tijekom dana znao pričati razne priče i ljudi su uživali okupljat se oko njega i slušati ga. On je razne duhovne teme znao donijeti na vrlo originalan način. Npr. nagovor o 8 zlih misli bio je pun narodnjaka, Sandre Afrike, priča o muško ženskim odnosima i situacijama. Takav je bio i inače u SKAC-u, nije se petljao u ono što ne zna i imao je slobodu to reći, a s druge strane, duhovne je teme donosio na jasan i originalan način koji je jako privlačio ljude i pomagao im.

Njegova prisutnost u pratiteljskom timu puno nam je pomagala. Opet zbog te njegove otvorenosti i jasnoće s kojom je dijelio svoja iskustva i osvrtao se na naša. Više puta bi se osvrnuo na neka moja dijeljenja nakon razgovora i to mi je jako pomagalo da dobijem jasnoću što se u praćenju treba događati i što raditi s tim. Više pratitelja mi se osvrtalo da su imali neko strahopoštovanje kad bi išli na razgovor s njim jer tu nema prazne priče, nego se ide ozbiljno i u dubinu.

Kad je došao u SKAC, često se moglo čuti rečenicu da milost pretpostavlja narav. Nekad mi se činilo kao da Gospodin po njemu razbija umjetne i lažne slike finog i dobrog katolika te da poziva čovjeka da bude autentičan, da ljudima zatitra srce da budu slobodni i svoji.

Ta njegova narav bi nekad bila i nezgodna, no on se nije libio doći i ispričati kad bi pogriješio. Više puta sam to doživio od njega. Jednom sam imao situaciju gdje sam mu rekao da je jedan njegov postupak bio ružan prema meni. Razgovarali smo jako dugo i ostao sam iznenađen koliko se ponizio i iznio mi svoju intimu i borbe. Nakon toga razgovora sam još više postao svjestan koliko je on stvaran, konkretan i ponizan, koju dubinu i milost mu je Bog dao. Druge je često opravdavao, svjestan svojih borbi i borbi drugoga. Više puta sam ga znao čuti kako citira Tomu Kempenca: "Onaj tko je upoznao dobro sebe, nema potrebu upirati prstom u drugoga."

GAJ G.: Za Tomislava Rukavinu se može reći da je sve samo ne običan svećenik. Čak kad ga vidiš na prvu nisi siguran je li uopće svećenik ili je samo došao srušit neko drvo ovdje. Ali onda sjedneš, pogledaš ga u oči, a on tebe još dublje. Imaš osjećaj da zna o tebi i ono što ti ne znaš. I to je dobro. Jer samo takva osoba te može vodit Bogu, a pred Bogom nema skrivanja, ni maski, ni labavo. Golo i često prazno, da bi se moglo prepuniti. Čuvajte se Rukavine, jer On čuva vas.

STJEPAN: Te godine dobili smo duhovnika koji je bio tek zaređen da bude duhovnik na ljetnom kampu za dečke na Kupresu. I kamp se te godine prvi put održavao pa je bilo mnogo nepoznanica, a tim ljudi koji je organizirao kamp bio je potpuno neiskusan. Neki članovi tima nikada prije toga nisu bili ni na jednom ljetnom SKAC-ovu kampu. Ipak, u to vrijeme SKAC je ohrabrivao mlade da se odvaže na avanture i podržavao ih je u tome.

Plan je bio podići kamp u bivšem rasadniku, koji je zapravo velika livada omeđena borovima posađenima po linijama pravokutnika. Na sredini kampa bili su betonski bazeni, a pored njih šumarak borova koji kao da su ondje slučajno posađeni. To je bilo idealno mjesto za izgradnju WC-a. U to vrijeme u modi su bile neke američke gliste koje razgrađuju izmet i sprječavaju neugodne mirise, pa smo se odlučili za tu opciju. U organizaciju kampa uključili su se neki mladi arhitekti rodom s Kupresa. Osim WC-a planirana je i sjenica u kojoj bismo se okupljali i imali svetu misu. Prema dogovoru s ekipom, imali smo majstora ili majstore koji su radili na tome i sve pripremali. Osim toga, dobili smo donaciju od vojske BiH: staru vojnu kuhinju i stare šatore. Informacije koje smo dobivali govorile su da priprema ide prema planu.

S tako lijepim i velikim planovima pripremali smo se za polazak prema Kupresu: animatori, logističar, pater Ike, pater Rukavina i kuhari. Dolazimo na Kupres i spavamo kod gospodina Grgića, a ujutro idemo u kamp. Kada smo došli, ispalo je da poslovi još nisu dovršeni pa smo se brzo dali u akciju. Pater Rukavina omotao je majicu oko glave i pomagao majstoru koji je radio WC, ostali su krpali i podizali šatore, čistili kuhinju i pripremali sve ostalo što je trebalo. Kako je dan odmicao, polako su dolazili sudionici te smo svakoga poslali da pomogne ondje gdje je nedostajalo ljudi.

Do večeri je kamp bio spreman i slijedila je sveta misa. Sudionici su se okupili pod sjenicom i čekali. Sjedali su, razgledavali, razgovarali. Među njih je došao pater Rukavina s majicom omotanom oko glave, prašnjav i u radnoj odjeći. Nitko se nije osobito osvrnuo. Većina je mislila da je riječ o nekom radniku jer pater dotad još nije bio poznat među ljudima. Onda je skinuo majicu s glave. Presvukao se pred njima, bez riječi, navukao albu i preko nje stavio raskošnu misnicu. Razgovor je stao. Brojni sudionici ostali su toliko zatečeni da o tom trenutku svjedoče i dan-danas.

Ono što je otac Rukavina pokušao izbjeći, na kraju je završilo kao najduži SKAC25 članak ikad. Hvala mu (za sve).