Uoči novog “Možda baš isusovac” susreta koji će se održati 22. – 24. studenoga 2024. na Sljemenu, upoznajemo vas s časnim bratom Ivanom Pakracom.

Braća isusovci u Družbi Isusovoj diljem svijeta, pa tako i u Hrvatskoj, gotovo su pa endemska vrsta. U Hrvatskoj ih je ostalo svega nekoliko i oni koji se motaju po dvorištu Bazilike u Palmotićevoj u Zagrebu, po Staračkom domu na Fratrovcu ili u isusovačkoj rezidenciji u Osijeku, imaju privilegiju susretati se s njima. Povodom spomendana Alfonsa Rodrigeza, slušali smo svjedočanstva trojice isusovačke braće u Palmotićevoj. Jedan od njih je časni brat Ivan Pakrac.

Časni brat Ivan, za svog 20 minutnog predstavljanja župljanima, o sebi je rekao tek nekoliko rečenica, a sve ostale je posvetio crkvenosti zvanja jednog brata isusovca, uzorima među braćom koji su živjeli kao mučenici u vrijeme komunističkog režima i subraći koja su mu bila od pomoći da raste u Gospodinu. A imao je “Ivek”, kako ga od milja isusovci i župljani zovu, što ispričati o samome sebi s obzirom na to da je još 2016. slavio 50. obljetnicu redovništva te mu se tim povodom javio i sam General Družbe. To je brat Ivek u svojoj skromnosti prisutnima prešutio, a govoreći o samome sebi iznio je tek nekoliko jednostavnih činjenica.

Rođen je 9. veljače 1947. u Mihovljanu, kod Zlatara, u Krapinsko-zagorskoj županiji. Odrastavši s 12 braće i sestara, izrana je upoznao važnost zajedništva i međusobnog služenja u skromnosti. Kao mladić započeo je školovanje na Šalati, ali mu je već nakon godine dana ljutim neprijateljem postao latinski jezik. Još i danas pamti da žarku želju postati svećenikom nije uspio ostvariti jer ga je na popravnom rušio ablativ apsolutni! Žarka želja ostala je tu, a iskusno oko njegova profesora p. Galaunera prepoznalo je žeđ za svećeništvom i tako mu ponudio da ako želi dođe k isusovcima u Palmotićevu.

Jednog rujanskog ponedjeljka 1965. doputovao je brat Ivan natrag u Zagreb i javio se isusovcima. Dok je tražio provincijala susreo se na koru s časnim bratom Kranjčecom. Taj je na njega ostavio dubok dojam, svojim svetačkim licem i posvećenim držanjem. Nedugo nakon toga, i brat Ivek se pridružio Družbi u formaciji za brata te je navukao svoj talar 12. ožujka 1966. Odradio je vojni rok prošavši kroz razne kušnje tih teških političkih vremena za Hrvatsku. Ustrajnost pri tome rasla je baš kako su progoni i bili veći. Jedan od velikih uzora i poticaja da ustraje u zvanju brata, svakako je Izidor Bistrović, prijatelj i subrat iz novicijata koji je umro mučeničkom smrću.

Brat Ivek prihvatio je svoju službu brata savjesno i predano te vršio razne službe (od kuhara do tiskara). Ipak, u njemu želja za svećeništvom nikada nije prestala gorjeti. Gospodin mu je davao neobične utjehe kroz konkretne i praktične službe koje je dobivao. Od toga da je u ranoj fazi svoga zvanja dobio službu da peče hostije, do toga da se njegov subrat p. Fridl pobrinuo da Ivek može pričešćivati narod. To je kaže – vrhunac!

I naravno, kaže brat Ivan iskreno, kako bi najradije da je mogao biti svećenik. Ali on je do posvećenja stigao tako što je svoja ograničenja prepoznao i prigrlio te je dao sve što je imao goreći u ljubavi za Krista. Nije se odao razočaranju niti je pokušavao nešto mimo vlastitih mogućnosti, nego je ostao očaran Kristom i svećeništvom konkretno služeći uz bok svojoj braći na oltaru, paterima i narodu za čiji spas duša zajednički nastoje.

Kod Ignacija ga je oduševilo razlučivanje duhova koje je stekao još na bolesničkoj postelji, te zdravorazumski pristup duhovnosti koja prihvaća važnost tijela i skrb o svemu darovanome. Život je stoga posvetio služenju Družbi.

Ako si neoženjen muškarac i razmišljaš o duhovnom zvanju u Družbi Isusovoj, dođi na novi MBI susret od 22. do 24. studenoga koji će voditi promotor zvanja p. Mislav Skelin. Prijaviti se možeš preko POVEZNICE, a za više informacija piši na mislav.skelin@skac.hr.