Modrave…
Prvi put sam na Modrave došla 2011. godine i zaljubila se u to mjesto (moj muž je na Modrave prvi put kročio koju godinu ranije).
Od tada pa sve do pandemije tamo sam bila svako ljeto, u nekoliko termina i raznim ulogama. Volim računicu po kojoj kada zbrojim sve svoje termine i godine ispadne da sam na Modravama živjela oko pola godine.
Modrave su me naučile mnogo čemu.
Modrave su me mijenjale, oblikovale i usmjeravale moj život.
Modrave su moje mjesto natopljeno najžarčim molitvama i vapajima , ali i zahvalama.
Imala sam svoje mjesto susreta s Isusom, svoju maslinu i tamo sam se uvijek vraćala.
Prvo kad stupim na njih, dođem u Crkvu i prošetam kampom skačući od sreće te zahvaljujući Bogu da me opet ovdje doveo. Odlazeći s njih opet stojim u Crkvi sabirem sjećanja , zahvaljujem na svemu proživljenjom i odlazim s nadom da ćemo se ovdje opet sresti moj Bog i ja.
Često mi je ujutro u glavi pjevala ona dječja pjesmica “Dobro jutro dobri maju, dobro jutro rodni kraju tisuću i prvi put!” Mislim da to najbolje opisuje kako sam se tamo osjećala.
Godine su prolazile, a ja sam svoja ljeta većinom provodila na Modravama. Od sudionika, preko kuhara do animatora, ekonoma i domaćina, sve sam uloge prošle. Modrave su bile jedan jaki razlog zbog kojeg sam se, unatoč svom strahu od auta, odlučila položiti vozački (kako bi mogla više pomoći, više toga raditi), a kad sam to savladala položila sam i za brod.
Teško mi je uopće sabrati što sam sve zahvaljujući Modravama naučila, doživjela i osjetila. Strahove koje sam pobijedila. Ljepota uživanja u prirodi i sloboda od svjetovnog. Ne da se uopće riječima opisati i sažeti. Od pilanja drveta, do betoniranja, zabijanja čavala , podizanje I spuštanje šatora, puno toga što mi je kasnije u životu kad tad zatrebalo.
Kako su prolazila ljeta tako su i meni godine rasle, osjećala sam da dolazi moj kraj. Da sam zbilja dobila beskrajno puno i da je vrijeme da pođem dalje. Te sam godine radila te dobro razmišljala bi li sve dane svoga godišnjeg opet dala Modravama ili da se ipak odvažim i probam nešto drugo.
U meni je nešto govorilo, daj još ovu godinu sve, jer bit će ti žao ako ne daš. Osjećala sam zbilja da su mi Modrave dale sve što su mogle, i više od toga. Znala sam da je ova godina zadnja te da je sada vrijeme da ja njima poklonim još jednom cijelu sebe, sve što mogu. To je ionako najmanje što im mogu vratiti.
A one su me opet iznenadile… Priredile su mi zbilja najveličanstveniji ispračaj. Bila sam u nekoj čudnoj fazi, svašta se dogodilo prije i to je utjecalo na mene. Bojala sam se kako ću. A Bog, taj silni Bog me svakoga dana silno milovao svojom prisutnošću, svojim djelovanjem u mom srcu. Bilo je to 14 dana same Božje milosti. Došla sam očistiti i odmoriti srce od traženja ljubavi na krivim mjestima, a Big mi je dao Ljubav za cijeli život. Dao mi je moga muža. I on je došao odmoriti se od neuspjelih ljubavi, a Bog je nas dvoje umornih i opterećenih, vezao svojim vezom ljubavi
Ne mogu, i ne bi stalo, opisati sve detalje kako je to bilo, iako su zbilja posebni i zanimljivi. Ukratko, Bog nam je otvorio oči jedno za drugo, iako smo se poznavali vrlo površno već dugo godina. Zaljubili smo se, rekli jedno drugome “volim te” te do kraja godine isplanirali svadbu.
Nitko mi nije mogao dati ljepši i svetiji poklon te zahvalu od Boga i Modrava. Za mene su one sveto tlo, jer su natopljene tolikim molitvama, milostima, križevima ljudskih života.
Marta R.
Ostalo je još mjesta na Modravama u srednjoškolskom terminu te u duhovnim vježbama u šutnji. Gdje god da pođeš, jedno je sigurno, vratit će se sa zahvalnošću! Prijavnicu za DV u šutnji pronađi na poveznici, a za srednjoškolski termin na linku 🙂
