Od Ignacija tebi, čitatelju #20
Lainii Monumenta
Pismo se nastavlja na ono prethodno, a radi se odgovoru oca Laineza, jednog skrušenog sina punog ljubavi, koje je upućeno uvrijeđenom ocu Ignaciju, punom ljubavi.
Firenca, 15. studenog 1552.
IHS
Svima milost i mir Krista Gospodina našega. Amen.
Primio sam vaše povjerljivo pismo i pročitao ga mnogo puta. Na vlastitu zbunjenost, ali milošću našeg Gospodina, u njemu nisam pronašao ništa doli povod da hvalim Njegovo milosrđe. To će pomoći da rastem na mnogo načina, u ljubavi i poštovanju koje vam dugujem. Preklinjem vas da me ispravite, kad god bude potrebno, bez obzira na moju vrućicu ili što god drugo. Milošću Božjom, žao mi je što je nastao problem i što sam ga propustio popraviti. Uistinu, prihvaćam u ljubavi ono što je i izrečeno u ljubavi, a moje srce kao da se širi, tako da bih to čak mogao smatrati dodatnom dobrotom koja mi je učinjena bez ikakve vlastite zasluge.
Ali da vam odgovorim, kako mi nalažete. Nakon što sam ispitao stvar i preporučio se Bogu, kako ste naložili, odgovaram na prvo pitanje vaše velečasnosti, tako što priznajem svoje mane i pogreške očitima, i to ne samo zato što vi mislite da jesu (što bi, siguran sam, bilo dovoljno da me uvjeri, jer je lako vjerovati da bolje vidi onaj čiji je vid oštriji), već zato što, čak i uz ovo malo mojeg svjetla i mrtvljenja, vidim da su takve stvari bile loš primjer mom bližnjemu i stajale na putu većeg služenja našem Gospodinu, i jer su zadale bol i smetnju vama koji ste moj nadređeni, skrećući od usmjerenja vaše uprave, koje je vaša bolja vizija odredila, prema onome što je manje svrhovito. Moja je dužnost, osobito zbog moje službe, da ne skrećem od vašeg usmjerenja, već da ostanem okrenut u istom smjeru kao onaj koji upravlja cijelim brodom.
Što se tiče pokore, Oče, budući da će za nekoliko dana biti 20 godina otkako sam počeo služiti našem Gospodinu u evanđeoskim savjetima, a uzimajući u obzir veliku pomoć koju sam imao i mali plod koji sam skupio i približavanje kraju ovog kratkog života, imao sam posebnu želju umrijeti sebi i svemu što imam, živjeti samo našem Gospodinu, sa željom da ispunim Njegovu svetu volju i Njemu jedinom ugodim. Zamišljao sam u sebi, kad bi se sa mnom postupalo u skladu s mojim zaslugama, kao s nečim beskorisnim, kao sa smećem što ostane nakon metenja, da bi mi to pomoglo da živim više unutar svoje duše i sa svojim Bogom, jer bih mogao posvetiti svo svoje štovanje i naklonost Njemu za hvalu, kao da sam mrtav svijetu i svijet meni.
Kad je dakle stiglo vaše pismo, u kojem me preporučate Bogu, ja sam izabrao s mnogo suza (što je za mene neobično), i sada sa suzama biram, kao naknadu za svoje pogreške i za korijen svih njih, te ovime rasterećujem svoju savjest s mirom i spokojem u onome što ste mi zapovjedili, da me za ljubav našeg Gospodina oslobodite brige za druge, oduzmete mi propovijedanje i poučavanje, ostavivši mi samo moj brevijar, i zapovjedite da dođem u Rim, proseći putem, i ondje me natjerate da radim u kuhinji, poslužujem stol, obrađujem vrt ili bilo što drugo. A kad više ne budem ni za što od ovoga, svrstajte me u najnižu klasu do smrti, bez ikakve brige za mene (u vanjskim stvarima), kao da sam stara metla. Ova pokora je moj prvi izbor.
Za drugu biram isto, ali s vremenskim ograničenjem, na primjer, godinu, dvije, tri ili više, ako tako odredite. Za treću odlučujem se suzdržati od večernjeg obroka tijekom Došašća, i svakog petka provoditi disciplinu u svojoj sobi; biti uklonjen od ureda, i da vam od sada pišem, preporučujući se najprije Bogu misleći o onome što ću napisati, a pošto to napišem, pažljivo pročitati, kako bih izbjegao pogreške ili bilo što što bi vam moglo zadati vam bol umjesto olakšanja i utjehe.
Razumijem svoju veliku dužnost, ako ni zbog čega drugoga, onda zbog toga kako se ponašate prema meni, a prepoznajem još beskrajno više razloga. Pridržavat ću se izbjegavanja svake riječi ili djela koji bi vas mogli uvrijediti, bilo da ste odsutni ili prisutni. Ne želim vas uvrijediti čak ni u srcu, iako s time, zahvaljujući našem Gospodinu, cijeloga života nemam mnogo nevolja, izuzev onih iskušenja koja sam imao u Rimu i o kojima sam vam već govorio. I zato što su drugi, kako kažete, možda bili sablažnjeni mnome, mislim da bi im se moglo pokazati ovo pismo u kojem potpuno iskreno priznajem da sam pogriješio, i izražavam svoju tugu i odluku da se popravim. Molim da mi za ljubav našeg Gospodina oproste i pomognete mi svojim molitvama.
Jedno od ovoga troje, tim redoslijedom, jest pokora koju tražim i želim. Ali ona koja će mi se u konačnici najviše svidjeti jest ona koju se vaša velečasnost udostoji nametnuti, bilo to jedna od navedenih ili što drugo. Kao što rekoh, ne želim vršiti svoju volju, nego Božju, a namjesto Njega vašu.
Usrdno vas pred Bogom molim da me ne izbacite iz vašeg srca i ne prezrete moju dušu s gađenjem, nego me radije uzmete u naručje i pomognete mi, kao što ste započeli i tako činili ovaj dugi niz godina. Ne smeta mi, ako u vanjskim stvarima ne vodite računa o meni, samo me usmjeravajte da idem ispravnim putem i nosim križ našeg Gospodina u poniznosti i jednostavnosti, želeći samo slavu našeg Gospodina. Neka on štiti i umnoži u vama svoje darove i milosti, kako svi želimo i trebamo.
Napomena lektora: Ignacije je bio zadovoljan Laynezovom herojskom poniznošću i nije prihvatio nijedan od njegovih prijedloga pokore. Ostavio ga je u uredu kao da se ništa nije dogodilo i pokazivao mu jednaku naklonost i povjerenje kao i prije.
Smjernice za produbljivanje
- Otac Diego Lainez u ovom se pismu Ignaciju obratio potpuno skrušenog srca, prepoznao je svoju pogrešku, priznao je, pokajao se i zatražio oproštenje. Ima li pogreški u tvojem životu koje ti je teško prepoznati i priznati ih svojima, a onda i pokajati se za njih i tražiti oproštenje?
- Ili se češće optužuješ za sve nesporazume i neslaganja u kojima se nađeš, ispričavaš i za učinjeno i neučinjeno?
- Pokušaj tražiti Gospodina za svjetlost da mogneš Njegovim očima pogledati na svoje pogreške, na sve teško u čemu se nađeš. Sjeti se osloniti se na Njegovu milost i milosrđe, kako bi te to vodilo.