Kakve veze imaju smokva i (novogodišnje) duhovne vježbe? Iznenadit ćeš se ako nastaviš čitati.
Što se Nataneaulu dogodilo pod smokvom – ne znam baš! Što god da je bilo: bilo je važno, bilo je snažno i postalo je time jasno da je pred njim Bog. A ti? “Koja ti je smokva?” Koja su to iskustva što poput malih plodova smokve u čas napune usta slatkoćom Božje prisutnosti i jasnoće da me je čuo, da me vidi, da sam Njemu jasniji nego sam sebi. Valjalo bi otkriti…
Isus je pozivao učenike u raznim situacijama i stanjima: dok su ribarili i zdvajali, dok su se molili i trčali za prijateljima, dok su sjedili među grešnicima ponašajući se kao najveći od njih… Nijedno mjesto mu nije bilo daleko, nijedna bolest ili ovisnost prepreka, nijedna radinost važnija od poziva da se živi s Njime. Nije štedio pogleda, ni riječi, ni darova kada je htio ohrabriti nekoga da se odazove suŽivotu. Promatrajući kako Isus nekad hrabri i maltene poguruje posebno je zanimljiv taj susret s Natanaelom (ili Bartulom po naški).
Što se dogodilo pod smokvom – ne znam baš! Razne su teorije, filmovi i serije na tu temu. Ali za mene osobno to pitanje je tek mala skakaonica u dubinu razgovora s Bogom. Sami skok u tu dubinu zapravo je prisjećanje na one trenutke koji zabljesnu poput munje u Natanaelovom mozgu onomad – povezujući Isusovu izjavu da ga je vidio pod smokvom i ono stanje u kojem je on pod smokvom bio. Što god da je bilo: bilo je važno, bilo je snažno i postalo je time jasno da je pred njim Bog.
Valja se stoga zapitati koja je to moja smokva? Ne ono kao neko mjesto molitve (iako i to mnogi bibličari preporučuju) – nego više koja su to iskustva što poput malih plodova smokve u čas napune usta slatkoćom Božje prisutnosti i jasnoće da me je čuo, da me vidi, da sam Njemu jasniji nego sam sebi. Ono iskustvo kada se u meni pomaknu tektonske ploče: na prvu potres, a onda se sve stabilizira i poslaže ko kakva puzzla, sve to nešto uzburkano sjedne na svoje mjesto i mirnija sam, staloženija i stabilnija nego ikad prije.
E to se traži…
Možda već nazireš događaj, ili dva ili tri kada ti se činilo ili ti bilo kristalno jasno: pa to je Bog mene čuo! Pa to je Bog napravio jer me je gledao i uslišio moje vapaje ili želje… Nije toliko važno ni kakav je to događaj bio, koliko ta neka nada, vjera i ljubav koje su se umnožile zbog tog pogleda, zbog tog čina, zbog te smokvice kojom me nasitio.
Valjalo bi otkriti koja ti je smokva najznačajnija u tome pogledu… ne nužno najslađa, ne nužno najveća, ne nužno savršeno zrela, niti savršeno zdrava, koliko ta neka koja ti je poslužila kao znak prepoznavanja sa samim Bogom.
Možda ti još nije došlo ni da si koju smokvu kušao…
Možda ti je daleko sve to… ali u tebi tinja želja da prepoznaš Boga u svom životu… i da umjesto svih tih vrćenja oko sebe, u svojoj tintari i uzburkanoj nutrini, otkrivaš kako te Bog gleda, čuje, uslišava…?
Možda imaš želju da posve osobno i konkretno otkriješ koja ti je smokva?
Možda si već otkrio, ali ti to kradu životne okolnosti, navike, rojevi misli ili čopori strasti?
Ako imaš ijedan DA na neko od ovih “možda”, prijavi se na novogodišnje duhovne vježbe u šutnji i traži, beri, kušaj smokve za život koji te čeka u novoj godini.
