Ona SKAC vidi kao rasadnik u koji te Bog dovede, hrani i gdje rasteš. Kako je sama došla i rasla, pročitaj u predivnom svjedočanstvu naše Klare Vendl. Ako i ti želiš podijeliti svoju SKAC priču, piši nam na odnosi@skac.hr

Kako je počelo

Bili jednom, točnije u ljeto 2020., jedni zeleni modravarski šatori… ali nisam bila na Modravama to ljeto (iako sam živjela 10-ak kilometara dalje) – šatore sam gledala na jednoj fotki na SKAC webu. Čula sam za Modrave još u osnovnoj, i bila mi je tiha želja poći, ali očito je još bila zelena (:D) pa je trebala dozrijeti. Uglavnom, te 2020. taman sam upisivala faks i bila sam u nekoj fazi traganja za društvom s kojim bih mogla otvoreno pričati o vjeri. Od jedne Marije čula sam za 3D formaciju, poslala mi je prijavnicu i ispunila sam ju bez puno premišljanja. Zapravo, takav pristup mi je pomagao da se uključim u stvari koje su bile dobre za mene – ne razmišljati previše, ići za željom…

Prva kontakt osoba iz SKAC-a, izuzev osobe koja je prihvatila moju prijavnicu za 3D (pozz dobroj duši!), bila je Vesna koja mi je objašnjavala kojim tramvajem iz Dubrave do Palme. Prvi dolazak u SKAC bio je povodom edukacije za volontere. E kakav učinak je imao taj SKAC na me… Ja sam se zaljubila! Meni je sve tamo tako odisalo Životom! Ljudi su bili normalni, svakodnevni, a opet bili su autentični i, što bi rekla Petra, „nešto je tu bilo drugačije"..

Kratki sadržaj

Sad neka špranca na početku (kratki sadržaj hehe) da tebi koji čitaš bude lakše pratit moj mislotijek. 🙂

Od 2020. do 2023. sam polazila 3D formaciju. Tijekom 3D-a učila sam da je Bog više u čišćenju dvorane i učenju za faks, nego u kičastim riječima koje smišljam da zadivim „pobožnu" ekipu. Iskusila sam da se može i slikanjem molit. Naučila sam mijesit kruh i kuhati ručak za grupu od 10+ ljudi. Upoznala sam svoje organizacijske vještine i skontala da krajnosti nikad nisu opcija. Pogriješila sam puno puta – i Bog nikad nije imao problem s tim. Tih i kasnijih godina sudjelovala sam na „72 sata bez kompromisa" – prve godine kao sudionik, druge kao voditelj akcija, treće kao dio užeg tima za akcije, kasnije opet kao voditelj i tak. Išla sam na Modrave par puta po jedan dan, dvaput na više dana – jednom molit Boga u tišini (a ako sam ja mogla šutjeti 8 dana, možeš i ti), a drugi put na Magis eksperiment „Više od bicikliranja". Nakon 3D formacije (četvrta i peta godina faksa), navraćala sam u SKAC učit kod Merza ili u SKAC klub, gledat filmove i jesti sladoled na srednjoškolskom vjeronauku, piti kavu iz aparata u uredu, žicat ispovijed kad mi je bio bed otići župniku i sl. To je (bilo) mjesto na kojem sam se osjećala dobro, opušteno, slobodnije.. Baš k'o doma..

Što je SKAC za mene?

Pitala me Marina u mailu koja mi je prva asocijacija na SKAC. Sad nekako kad se vraćam na te šetnje gradom do Palme, ulazak u dvorište kroz vrt, tim stepenicama gore u ured s naslonjačima i pogledom na borove kroz prozor… Meni je to tako živi prizor kako ulaziš u Njegovo Srce – Srce u kojem si Doma. Iz urbane vreve svojih misli, ideja i raspoloženja kroz vrt u kojem otpočneš, uprisutniš se, pa sve do sobe u kojoj susrećeš Onog koji te voli. Pritom taj On nije neki mistični, daleki, apstraktni Bog-ideja, nego Osoba s kojom ti je stvarno dobro biti. Prijatelj s kojim popiješ kavu, porazgovaraš, našališ se. Pred kojim istreseš dušu, zapjevaš, zaplešeš.

Iako odnos s Njim nije uvijek tako ružičast… Možda jedna od najboljih slika koja mi to opisuje je sjećanje na to kako sam upoznala jednu od svojih najboljih prijateljica u SKAC-u. Ta KMŠ bila je skupa sa mnom na 3D-u, i baš mi se nije sviđala, osuđivala sam ju bez da smo imale puno međusobnog kontakta. I onda smo išle na Sljeme skupa u sklopu nekog 3D eksperimenta. Gore smo imale neki konflikt. Nakon toga smo spletom okolnosti bile primorane spuštati se zajedno dolje. I tu je počela neka interakcija.. Malo po malo nakon toga počele smo se susretati, družiti, više razgovarati, dijeliti… Danas, to je jedna od najmilijih osoba koju imam u životu. I to prijateljstvo je tako dobra slika mog odnosa s Bogom. Preko svih mogućih predrasuda, otpora, svađanja do tog nečeg što ne želiš pustit. S kim želiš biti…

Normalna Crkva

Još nešto, u SKAC-u sam upoznala drugačiju Crkvu. Olakšavajuće mi je bilo iskusiti da Crkvu ne čine savršeni ljudi koji hodaju svijetom noseći rezervoar mističnih fenomena, apstraktnih pobožnosti, gledajući svisoka na one koji nisu kršćani. Ta drugačija Crkva okupljala je ljude koji su normalni, svakodnevni. A opet, tako svoji – autentični jer su susreli Živog Prijatelja koji nema problem s tim kakvi su oni zapravo. To okruženje mi je bilo neko sigurno mjesto da priznam i pomalo prihvatim razbojničko u sebi. Bog stvarno nema problema s tim kakva sam ja. I bilo mi je teško puštati te svoje pobožne maske, kičasti farizejski jezik kojim sam se pokušavala učiniti dostojnom Njega. Sreća pa Bog poštuje proces (On ga je i stvorio pa ajde da bar netko čuva zdravi ritam rasta). Tako da On malo po malo pomaže da budem jednostavnija. I da mi život tako bude lakši, rasterećen formi koje „moram" zadovoljiti da bih bila voljena. Tipa, stvarno nije važno molim li dovoljno elokventno, već da sam u konkretnom i operem taj WC, učim za taj ispit, odem na kavu s prijateljicom.. Dakako, ovaj dio gdje Bog nema problem da si takav kakav si + činjenica da u SKAC-u okuplja ljude različitih profila (karaktera, interesa, struka, talenata) dovodi do toga da se među različitostima dogode i naravni sudari svjetova. Naiđeš na nerazumijevanje, grubosti, osuđivanja (što svojih, što tuđih)… Koliko ljudi, toliko mogućih sudara takve vrste. A opet, u tome teškome je opet Bog koji nekako to krpa, spaja, ispravlja. Povija te ogrebotine koje nastanu usput, nauči te koju o tebi i drugima i osnaži za dalje.

Kakav je taj Bog?

Po pitanju upoznavanja sebe, važno iskustvo koje nosim iz SKAC-a je da je Bog taj koji okuplja, ne samo ljude u Crkvi, već i mene unutar mene same. Poštuje zakonitosti koje je stvorio pa tako i moje tjelesne, emocionalne, društvene, a onda i u svemu tome duhovne potrebe. Tom istom Bogu koji je živo prisutan u sakramentima milo je kada planinarim, bicikliram, bušim klupice, jednako kao i kada čitam, priznajem svoje emocije, idem na predavanje, učim, gledam film, igram se ili pijem kavu s prijateljima. Taj Bog koji je stvarno prisutan u svakom aspektu svakodnevnice – s Takvim je sve molitva. Da ostanem s Njim danas, pomažu mi alati koje sam dobila na 3D-u. Izdvojila bih Lectio Divina i egzamen. Moja draga pratiteljica Ana mi je na duhovnim vježbama stalno ponavljala – naš Bog je Riječ tijelom postala. Kroz Lectio Divina dolazim u susret s tom Riječju, a onda ju kroz egzamen opipavam kako se utjelovila u mojoj svakodnevnici. K'o Toma kad susreće Uskrslog – svaki dan se iznova tako uvjeravam da je On živ i da je prisutan u mom životu.

Iz rasadnika u vrt

Zadnja stvar, ostao mi je u glavi nečiji opis kako je SKAC rasadnik – Bog te tu dovede, hrani i tu rasteš. I kad narasteš dovoljno, presadi te negdje drugdje. Mene je jesenas posadio u vrt Karmela svog Srca. I simpa mi je kako me vodio do ovdje… Kroz SKAC-ove programe (vikendi pokore, duhovne vježbe) dovodio me u Hrvatski Leskovac i na Vrhovec gdje moje sestre imaju samostane. I prvo sam imala velik otpor prema sestrama – pitala sam se kako netko može živjeti na takav način, bez muža i djece, šutiš, moliš se… Baš mi je odbojno to bilo, i bojala sam se. Ali u pozadini kao, Nešto ipak privlači. Psiholozi bi rekli da je jedna od najkorisnijih strategija za nošenje sa strahom doći u kontakt s predmetom straha. Moje strategije su bile otići na kamp kod karmelićanki i kasnije na vikende za razlučivanje poziva. Kroz kontakt sa sestrama opet sam došla u dodir s istom tom Crkvom – u kojoj su ljudi normalni, pristupačni, veseli. Iskustva duhovnih vježbi u šutnji dala su mi nekakav predokus redovničkog života i baš mi se javljala misao kao „wow, ja bih htjela ovako živjeti". Najbolje od svega mi je bilo što me Bog nije zgrabio i stavio ondje gdje On želi. On je cijelo vrijeme usporavao taj moj proces razlučivanja, poštivao moj tempo (i kada ja sama nisam), bio nenametljiv i ostavljao slobodu. Nije htio da uđem u samostan jer mi je dao neki znak da moram. Čekao je da to poželim. I puštao da ta želja u meni raste. I to mi je posebno lijepo kod našeg Gospodina. On stvarno želi da budemo sretni, ne deklarativno sretni, nego stvarno autentično sretni. Sije u nas želje i po njima nas usmjerava gdje ćemo tu istinsku sreću živjeti. I to najčešće nisu velebne stvari, već one jednostavne utkane u svakodnevnicu. Potrči po toj livadi da kušaš slobodu, pojedi taj sladoled, pleši na tu pjesmu, odi na izlet da se odmoriš od hrpe posla i učenja… Priđi tom dečku koji ti se sviđa, zapjevaj iako ne znaš dobro pjevati… Došao je da život imamo izobilju, u konkretnosti.

Odjava

Na koncu, kako su mi rekli mudriji i iskusniji, da bi bio s Njim uopće nije presudno što nosiš na sebi niti u kakvim uvjetima živiš. Ti uvjeti, bio ti u studentskom domu, na drugom kontinentu, u obitelji ili samostanu, samo su sredstvo koje tebi (meni) osobno pomaže da ostaneš (ostanem) u odnosu s Prijateljem. Važno je samo da tu gdje jesam, jesam s Njim. Jer gdje je On, tu sam kod kuće.

Nakon romantike, jedan vic za odjavu: koji je najkatoličkiji pozdrav?

Pa-pa (emoji lava)