Listopad je 2026. Moja obitelj sjedi za stolom u kući dragih nam prijatelja. Povezuje nas, između ostalog, i SKAC. Prepričavam kako se sjećam dana kad je J.M. Bergoglio izabran za novog papu i kako je upravo taj prijatelj, radi se o Ivanu Pavloviću, ušetao u prostor u Palmotićevoj i vikao: „Imamo papu isusovca!" Nato me njegov sin, živih raširenih očiju i širokog osmijeha, ponovno pita: „A što je to bilo tog proljetnog dana u sumrak, što je tata radio?"

I ja mu ponavljam priču… 

Te rane proljetne večeri, dok je J.M. Bergoglio izabran za papu, ulazila sam u dvorište bazilike, a baš je onim travnatim dijelom gdje se sada održava misa, prolazio tvoj tata i mahao objema stisnutim šakama u zraku i uzvikivao "imamo papu Isusovca". Pojavio se uskoro i pater Ike, i povela se priča o tom događaju, mnogi su bili ushićeni, uzbuđeni.

A on se smije, sve mu je drago i jedva čeka da čuje još neku novu informaciju. Tata mu potvrđuje: "Da, da, bio sam strašno uzbuđen, ne sjećam se tih stisnutih šaka u zraku, ali znam da sam bio totalno pod dojmom."

Prošlo je otad trinaest godina, papa Franjo već je dobio svog naslijednika, a ja se ponekad toga sjetim, i kako je bio ponos u nama, jer dio je to i našeg identiteta – ta isusovačka pripadnost. 

Kako sam malom Pavloviću to prepričala dvaput, shvatila sam da to sjećanje mora biti uvod i u moj tekst o SKAC-u kojeg dugo obećavam. 

U nezahvalnoj sam poziciji ako krenem izdvajati trenutke mog života obilježene SKAC-om. Nije to samo Palmotićeva, nisu to samo Modrave. Tu su stotine trenutaka, odnosa, događaja, projekata, duhovnih obnova, strategiranja, planiranja, sastanaka, druženja… Od Slavnonskog broda, sastanaka u Splitu, početaka 72 sata, početaka 3D-a – nekadašnje Effate, vjeronauka, misa mladih, uspona na Sljeme, suradnje s Magisovim kampovima u Gunji, Maloj Gorici, Golom otoku…

Obilje sjećanja, uspomena, važnih trenutaka, no kroz sve je njih prožeta obična svakodnevica i, kako mi je tijekom mojih duhovnih vježbi u svakodnevici posebno ostao u sjećanju nagovor p. Ike na temu Isusove svakodnevice, sada dok prebirem sjećanja o SKAC-u, na pamet mi padaju svakodnevne male stvari i drago mi je kako se, zaista, SKAC-a najradije prisjećam po nizu svakodnevnih događaja. 

Pada mi, tako, na pamet proljetna večer kad sam se kasno vraćala iz SKAC-a svojoj kući. Bilo je to na mom tadašnjem biciklu, među mojim prijateljima znanom kao "limenka". Kako je bilo prohladno, a ja u kratkim rukavima, pater Ike mi je dao svoj crni sako koji je visio na staroj drvenoj vješalici u onom još starom SKAC klubu. Ma bilo mi je posebno to što sam imala taj njegov sako, baš je bio topao i kao da me podsjećao na Očevu brigu i zaštitu. To pedaliranje po Zelenom valu, tiha i prazna ulica, vjetar u kosi, vjetar u prevelikom sakou, u meni mir i ispunjenost, osmijeh na usnama. Znam, tu je živi Bog.

Sjećam se kako sam tih godina upoznavala ignacijevsku duhovnost, sjećam se osobito Načela i temelja kojeg sam često čitala i ljutila se na njega, pitala se ma kako to da je važno da ne volim zdravlje više od bolesti, i sve ostale neugodne stvari više od onih ugodnih… I srce je negdje prepoznavalo dubinu tih riječi, no um je negodovao. To je tekst kojem sam se istodobno i opirala i prepuštala, a zanimljivo mi je kako ga se danas, dok radim kao budući psihoterapeut, stalno sjećam i kao da što više shvaćam kako je u njemu satkana mudrost života, mudrost svakodnevice.

I sjećam se kako smo, posebno te jedne zime dok sam neko kratko vrijeme čak bila i formalno zaposlena u SKAC-u imali zajedničke ručkove, pa kad je Dominik donosio bakine sarme iz Osijeka, ili kako ih je Marija sama radila i podijelila u uredu, i jednom kad je Jurana donijela ogromnu stakleknu variva od slanutka… Hahaha, smijem se samoj sebi, kakva su to sjećanja! Tu je bila dobra hrana, ali i povezanost i odnos. Tu je meni bio živi Bog.

U mojem dnevnom boravku uz našu obiteljsku sliku stoji komad drva na kojem je urezano Ad maiorem Dei gloriam – dar kojeg su nam jednom tijekom božićnog čestitanja donijeli SKAC-ovci, a uz njega pločica sa slikom sunca koja je simbol Camina Ignatiana kojim smo moj muž i ja hodali. To su moji svakodnevni podsjetnici na ignacijansku duhovnost koja me oblikovala, i na SKAC u kojem sam je baštinila. 

A danas, kad slušam i vidim kako se ove svakodnevice odvijaju u životu nekih novih mladih pod okriljem Palme, kad čujem kako se i danas Modrave iz ljeta u ljeto podižu i spuštaju, kako i danas ponovo idu prijave za 3D, 72 sata, ovaj ili onaj projekt, pitam se što li kuhaju, donose li sarme, ili bar slanutak, prebiru li Načelo i temelj – ljute li se na njega ili ga priznaju, idu li u kasne sate doma, biciklom ili tramvajem?

I radnosna sam jer i danas živi SKAC svoju svakodnevicu, sigurna da tamo kroče radosna lica i iz Palme se slijevaju ulicama na sve četiri strane svijeta… I znam, tu je Bog.

Uz moju neizmjernu zahvalnost, dragi moj SKAC, sretan ti rođendan.