U sklopu našeg serijala objava o Božjim djelima i intervencijama koje On od 2001. godine čini po SKAC-u, donosimo svjedočanstvo bračnog para Šimić, naših Katarine i Vitomira. SKAC je mjesto susreta, koje je za njih bilo the mjesto.

Upoznali smo se 2015. godine. To je bila važna predizborna godina, godina velike izbjegličke krize i godina u kojoj je bila europska turneja U2-a, nakon objave albuma Songs of Innocence. Ti društveni događaji većini mladih bili su periferni, ali su za razvoj našeg odnosa bili itekako važni.

Za početak našeg odnosa važno je bilo to što je ta 2015. bila godina u kojoj se osnivao Magis i godina u kojoj sam počela raditi u SKAC-u (15. siječnja, datum na koji šaljem ovaj tekst). Za naše upoznavanje presudno je bilo – što se nismo poznavali! Vito je u to vrijeme dolazio u SKAC (navodno) svakodnevno, a ja sam radila na SKAC-ovom projektu u popodnevnim satima. Ekipa iz ureda (Terezija, Marija i Ivona) neprestano su spominjali Vitu, a Viti mene, i čudili se kako se ne poznajemo i kako se još nismo sreli. To čuđenje o nepoznavanju je doseglo tolike razmjere da je konačni trenutak upoznavanja ovjekovječen – fotografijom.

Nakon nekoliko susreta i zajedničkog rada u buci i tišini SKAC ureda, otišli smo u kino gdje smo se podjednako dosađivali i zatim u šetnju i na kavu na kojoj se nismo dosađivali. Razdoblje upoznavanja možemo opisati kao intenzivno i duboko, ali ponajviše obilježeno zajedničkim radom. Bilo da se radilo o planiranje kampa u Maloj Gorici ili mojoj izradi diplomskog dok Vito radi svoje poslove, koračali smo jedno uz drugo. Jedan od događaja kojeg se baš živo sjećam je kad sam u svrhu dogovora za Malu Goricu trebala obaviti jedan poziv koji mi je bio težak, ali je bio nužan. Budući da je to bio poziv osobi s kojom je Vito bio blizak, tražila sam ga on obavi poziv. Odbio je i rekao je da je to moja odgovornost. Nevjerojatno je koliko me to probudilo iz samosažalijevanja i usmjerilo na daljnje rješavanje problema. (Malo više od godinu dana poslije, čovjek kojeg sam nazvala nas je vjenčao.)

Zajedno smo sudjelovali na kampu u Maloj Gorici, prvom dječjem, zadnjem Magis kampu tog ljeta. Prethodno je Vito bio na Golom otoku, u duhovnim vježbama u šutnji, gdje je razluči(va)o o našem odnosu. Za mene je odluka o braku bila manje plod dubokih duhovnih iskustava, a više činjenja malih koraka otvaranja oko stvari kojih se bojim, kojih se sramim ili za koje priznajem da ne poznajem. Vitina jasnoća u tom razdoblju me plašila jer se u njoj ogledala sva moja površna zbunjenost. Da zadovoljim romantike, mogu reći da sam se za njega htjela udati kad je sjedeći za stolom iza mene, na dan kad smo se upoznali, pustio pjesmu Iris U2-a, a 7 mjeseci poslije dok smo čekajući koncert jeli sendviče na torinskoj obali rijeke Po, ta odluka je nježno sjela na moje srce. Nedugo nakon toga, nekoliko mjeseci smo imali vezu na daljinu (ponajviše zbog događaja spomenutih na početku teksta). Do dana vjenčanja je bilo toliko sitnih i manje sitnih komplikacija da sam odlučila da ću, ako postanem sveta, postati zaštitnica zaručnika.

Od početka našeg odnosa, razgovarali smo o vjeri, slušali kateheze pa se osvrtali na njih i dijelili, molili se preko telefona kad se ne bismo vidjeli. Nažalost, taj dio odnosa (kao ni nijedan drugi) nije bio konstantan, ni prije braka ni u braku. Ali nas je učinio čvršćim i postojanima u razdobljima kad je bilo gotovo neizdrživo teško, kad smo bili najgore verzije sebe. Vjera da Bog zna bolje od nas, da smo stvoreni da se jedno uz drugo (ponekad bolno) oblikujemo, vodila nas je i vodi i dalje. U najvećim suhoćama u našem odnosu ili u odnosu s Bogom, značilo je to sjetiti se da čak i da smo ne znam kako pogriješili u raznim odlukama, Bog ih može blagosloviti i izvesti na dobro. To je održavalo plamen nade u dotad nezamislivim tamama.

Crkva kao zajednica je bila važna da se upoznamo, ali je i dalje jednako važna za život braka. Prijatelji koje mole, pričuvaju djecu, skuhaju obrok ili nas razvesele posjetom su neizmjerno važni, kao i drugi parovi koje slušamo i vidimo na obiteljskim kampovima ili neformalnim druženjima. Otkrivajući ljepotu u njima, otkrivamo i ljepotu našeg jedinstvenog odnosa.

Poruku nemamo, ali kad bismo mogli prenijeti mir i pouzdanje koje trenutačno imamo da Bog vodi svaki naš korak, rado bismo ga prenijeli svakom samcu ili paru koji traži svoj put. Između redaka pojednostavljenog bračnog puta, krije se puno suza, ljutnje, gubitaka, nesporazuma, razočaranja, nesanih noći i glasnih svađa. I puno radosnog iščekivanja svega onoga što pred nama, i svima vama, stoji. Zlato se u vatri kuša!

Ako i ti želiš podijeliti priču, anegdotu, svjedočanstvo kako je Bog u tvom životu djelovao po SKAC-u, Modravama ili nekom drugom programu, javi se na mail odnosi@skac.hr.